Žanil Tataj – Žak, rodjen 1967. u Rijeci je pevač, multinstrumentalista, kompozitor, producent, predavač i jedan od stubova jake riječke muzičke scene od 80-ih godina pa sve do danas. Proponent je i propagator svega kvalitetnog
Foto:DAMIR MACAN
Stasali ste kao tinejdžer u vreme velike ekspanzije riječke muzičke scene, kako je tebi izgledala Rijeka u tom dobu?
Odrastanje u Rijeci je bilo verovatno ko i u svakom drugom gradu u tadašnjoj državi. Nisi ti imao pojma o tome da li je to nekakav Rock grad, mislim neke velike razlike izmedju drugih gradova nije ni bilo, što je danas to nekakva fama oko Rijeke kao rok grad, po meni to više nema veze sa realnošću. Ali biti u Rijeci tada bilo je super, osjećao si se slobodno za traženje vlastitog izražaja u glazbi. Nije bilo puno mogućnosti spoznati nekakve druge vrste glazbe kao što je danas, zato što imamo internet, upališ internet, uguglaš nešto i dobiješ milion mogućnosti za doznati što se novoga na sceni zbiva. Vrlo je usko bilo, medjutim ljudi su se družili, radili zajedno, stvarali , kreirali i samim tim su stvorili vjerojatno jednu tu scenu, koja je do dan danas slovi kao ’’kultna’’. Samo zato što smo bili malo bliže takozvanom zapadu razmišljali smo malo drukčije nego negdje drugde u tadašnjoj državi. Nama je to bilo drukčije, normalno, odrastali smo u tom dobu i samim tim stvari su funkcionirale. Današnje vreme je puno teže, a kako idemo napred, mislim da će biti još teže.
Foto:HEIKE LEPPKES
Vokalnu tehniku učili ste kod svoje majke profesorice Petje Todorove Tataj čuvene profesorice klavira i vokalnog pedagoga, kakva je mama bila profesorica svom sinu?
Ja sam sebe gradio uz mamu. Moja majka je podučavala pjevanje i bavila se edukacijom opjernih pjevača koji su dolazili u našu kuću. Od jutra do mraka se pjevalo, a mama je od njih stvarala buduće operne zvijezde. Mama je bila vokalni pedagog, pijanistica, dirigent, jedno čudo od žene, ne govorim to zato što je to moja majka, nego zato što su to činjenice. Ja sam paralelno uz ’’normalnu’’ školu, pohadjao i glazbenu školu, gdje sam svirao violinu, a kasnije klavir i violu, te sam u biti slušajući što ona sa pjevačima radi, nesvjesno upijao dodatno znanje. Na taj način sam skontao neke stvari, kako odpjevati nešto i kako doći do odredjenog tona. Uopće nisam razmišljao o tome da će pjevanje i bavljenje glazbom jednog dana meni postati glavni posao i najveća ljubav. Dakle slušajući sam spoznavao tehniku disanja, koju je mama uporno ponavljala više puta sa svojim pjevačima i govorila im kako je to skoro pa 50% pjevačke tehnike. Naravno bilo je i jako puno vježbi za upjevavanje, kojima se i ja, kao mentor, služim pri podučavanju mladih vokalista u našoj Yamaha Music School u Rijeci. A onda kontra svega toga, ja kao mentor koji nekoga podučava najmanje se tog pridržavam, mene adrenalin spuca i jako kratko se zagrijavam prije nastupa. Jedva se čekam popeti na stejdž i tamo kreće sva čarolija. To su bili počeci mog ulaska u glazbeni svjet, a svi znamo da roditelji i djeca teško mogu funkcionirat skupa, pogotovu kad su poduke u pitanju i kad nas dijele različita razmilšljanja o glazbi i o odabirima u budućem životu. Ona se isključivo bavila klasičnom glazbom, a ja sam u to vrijeme naravno otkrivao i druge glazbene izričaje i stilove, prvenstveno rok muziku, te mnoge druge žanrove. Sva današnja ili moderna i popularna muzika vuče korjene iz klasike. Bez klasike, današnja glazba kao takva, ne bi postojala ili bi bila posve drugačija…a to ne možemo ni zamisliti, niti pojmiti…možemo samo nagadjati, kako bi to zvučalo.
Foto:MIHA DOLENC
Završili ste muzičku školu, smer violina, viola i svirate još nekoliko instrumenata. Za koji možete reći da je to vaš instrument i da ste tu svoj na svome.
Završio sam muzički školu, smjer violina, viola, u principu sam neka vrsta multi instrumentaliste. Ne mogu reć da sam vrh u svemu što sviram, ima multinstrumentalista koji svoje instrumente sviraju tolko savršeno da je to ludilo. Ja sam se više posvetio pjevanju i naravno usput sam učio gitaru, bas gitaru koju i predajem u Music School Yamahi kao mentor. Violina je bila prvi instrument, onda sam prešao na violu, pa uz to ide naravno i klavir, pa sam onda odlučio svirati gitaru, bas je bio normalna stavka, onda sam i bubnjeve počeo svirati. Ja sam u Džersiju jedno vreme bubnjara mjenjao skoro pola godine, svirao i pjevao, mučio se i patio, ali bila mi je to jedna dobra i jedinstvena škola. No tada sam bio puno mladji, ludji i bilo mi je fizički puno jednostavnije raditi neke stvari. A ono gdje sam svoj na svome je ipak moj glas, to je moj prvi instrument, njega ipak usavršavam i konstantno radim na njemu već 45 godina. Ovo drugo je sve usputno i paralelno, mogu reći da jako dobro sviram bas, na gitari sam isto ok, ništa to nije spektakularno, fascinantno, jer sam shvatio da u biti nemam vremena da se posvetim svakom instrumentu dovoljno i da vježbam konstantno, ali svakako volim instrumente sa žicama, ne volim duhačke instrumente, to prepuštam drugima. Za sebe ostavljam žice i nešto što ima tipke, tu se puno bolje mogu snaći.
Foto:MIRSAD G. DEMIROVIČ
Da li je ozbiljan uspeh krenuo sa pobedom na zaječarskoj gitarijadi 1989 ili se moralo čekati još koju godinu?
Što znači ozbiljan uspjeh, uspjeh je čim si stvorio nešto svoje i bio prepoznat pred publikom i kad si to nešto svoje postavio na noge i realizirao. Publika je reagirala na to što si im prezentirao na pozitivan način, to je već jedna vrsta uspjeha. Zaječar je u biti bila jedna odskočna daska za mene, s obzirom da je Džersi pobjedio nagradom žirija. Nagradu publike je odneo bend Zippo, sa kolegom Goranom Karanom. To je bilo super jer smo se svi jako dobro poznavali i zezali iza pozornice. Ponavljam, bili smo mladi i život je tada bio puno jednostavniji u tadašnje vrijeme. Ekipa iz žirija je rekla ovako: “ S obzirom da ste i jedan i drugi bend odlični, situacija je sledeća. Zippo će dobiti nagradu publike, jer ste vašim glazbenim stilom više pogodili ukus publike, a Džersi zbog svoga karakterističnog zvuka i specifičnog pjevača sa visinama do neba, dodijelit ćemo nagradu stručnog žirija.“ Publika je odlično reagirala, prvo je bilo, vidi koji su ovi marsovci, ali su shvatili da tu ima kvaliteta i zbog moje specifičnosti u glasu i zbog samog benda koji je bio drukčiji od drugih. Nakon pobjede, ništa se u biti dramatično nije zbivalo, jer smo mi već imali snimljen album za tadašnji Jugoton, današnju Croatiu records kojeg je u biti trebalo samo objaviti, medjutim zbog nekih komplikacija album nikada nije objavljen. Objavljen je 30 godina kasnije zahvaljujući tome, što sam ja pokrenuo tu cjelu priču. Zaječar je otvorio ono nešto da se za Džersi čuje u nekim drugim delovima tadašnje države, i da se pojača koncertna aktivnost benda. Svirali smo gdje god se moglo svirati i narod je to odlično prihvaćao, a zbog pobjede u Zaječaru, iz PGP Beograd rekli su da će objaviti album, medjutim zbog nesuglasica sa Jugotonom do izdavanja nije došlo. Kratko vreme nakon Zaječara, shvatio sam da to što album ne ide van i stvari se ne dogadjaju onako kako je bilo predvidjeno, bend sve više tone u depresiju i letargiju, što znamo da nije dobro za mentalno zdravlje, niti pojedinaca, a niti samog benda. No, meni su se odjednom otvorila vrata i dobio poziv od menadžmenta Divljih Jagoda. Otišao sam na audiciju u Zagreb, odradio svoje i nestrpljivo čekao neko vrijeme da me nazovu i kažu da li sam dobio posao pjevača u legendarom bendu. Kad sam konačno dobio odgovor, morao sam uraditi najtežu stvar na svijetu, a to je priopćiti bendu, svojim prijateljima sa kojima si odrastao i stvarao karijeru, da više nisi dio te priče i da moraš sebe dignuti na viši nivo od dotadašnjeg… No to je priče mnogih bendova u svijetu. Ništa to nije čudno i svako mora o sebi razmišljati ako se želi profesionalno baviti svojim poslom…a biti glazbenik nije lako.
Kako je došlo do saradnje sa Divljim Jagodama?
Odradila se audicija, posle sam shvatio da nije bilo drugih vokalista nego samo ja, nekako su oni znali da sam ja taj, ali je to trebalo potvrditi onako kako svi rade, preko audicije i upoznavanja oči u oči. Krenuli smo sa probama za album koji se zove Magic Love, izvrstan album, meni jako drag. To je meni praktički bio prvi album, jer album Džersi tada još uvjek nije izašao. Dogodio se rat, to te onda baci 10 godina nazad i u principu taman kad si krenuo na nekakav svoj put, gdje možeš pokazati tko si, da napreduješ, da se dalje razvijaš kao umjetnik, praktički te resetira na tvorničke postavke i onda pa skoro počinješ sve iz početka, što nimalo nije lako. Divlje Jagode su u biti meni bile odskočna daska, za sve dalje što sam radio i što dan danas radim u životu. Uvek mi je bilo drago vratiti se u bend bez obzira na nesuglasice koje smo imali Zele i ja, ali i to je sve dio ovog posla koje smo svjesno odabrali, znajući da neće biti samo med i mleko, već je put prosut trnjem i kamenjem. Sa Jagodama i dan danas saradjujemo, što koncertno, što na novim studijskim projektima i to je super da je tako.
Foto:NEON
Pričajte malo o Gunhead projektu.
Gunhead projekt je zapravo trebala biti jedna super grupa, koja je nastala u Njemačkoj. To je bilo kad smo svi zbrisali vani i Jagode se faktički raspale tog momenta. Bilo je doba rata i svi smo tražili načine kako raditi i nešto zaraditi za život. Gunhead su bili vrhunski glazbenici iz Helloween-a, Gamma Rey-a, jer smo Zoran Šerbedžija i ja neko vrijeme proveli u Hamburgu, živjeli gore i suradjivali sa raznim glazbenicima. Došlo je do suradnje izmedju Uwe Vessela basiste Gamma Rey, a na bubnjevima je trebao biti pokojni Ingo iz Helloween-a kojeg sam jako volio i cijenio, no, otišao je iznenada i prerano, na žalost. Onda su u priču uletjeli dva mlada ludjaka na gitari i bubnjevima i tako je nastao Gunhead. Članovi su bili Zoran Šerbedžija iz Jabuke i Valentino, Michael Michalzcik na gitari, Uwe Vessel (Gamma Ray) na basu i Michael Link na bubnjevima. Snimili smo dvije demo pjesme u kućnom studiju, obradu Ti si mi u krvi Zdravka Čolića u engleskoj verziji https://www.youtube.com/watch?v=MJpsjVr1MxY i autorsku pjesmu Indians https://www.youtube.com/watch?v=mBT4na5OYeA. Bend je bio vrhunski, osjetila se ta energija i sinergija u bendu i trebalo je nastaviti dalje, medjutim Gamma Rey i Helloween su krenuli na svjetske turneje i dogovor je bio da se to nastavi kad se završe turneje. Tu je sve stalo Zoka i ja smo se vratili u Duisburg raditi na svom projektu Matcap Laf`, te smo snimili cijeli album koji je isto tako ostao u demo formatu. Ja sam tada dobio ponudu od kultnog slovenačkog benda Mary Rose, to mi se činilo ozbiljnije i bliže kući bez obzira na sva ratna zbivanja koja su dešavala na našem području. Tako me je put ponovo odneo trbuhom za kruhom, ovaj put u Sloveniju, gdje i danas radim.
Hajmo malo o ulozi predavača, kako ste se tu snašli?
Ja se odavno bavim predavanjima, nisam klasični predavač, nisam profesor po vokaciji, ali uvjek volim to svoje znanje predstaviti nekom drugome, dati mu dio tog životnog iskustva i naučiti ga kako pristupiti nečemu i iz toga napraviti nešto za sebe, kako postati svoj, jer je to jako bitno. Praktički nekom edukacijom i vokalnom i općenito života u glazbi kao glazbenik. Konkretno sam se zaposlio otprilike pre 16 godina na poziv kolege Olje Dešića vrhunskog glazbenika, kompozitora i člana Neno Belan i Fiumens. Školi je trebao vokalni mentor i tu je krenula naša saradnja koja traje već 16 godina, sada radim i u Yamaha Music School u Rijeci, kao vokalni mentor i kao mentor bas gitare.
Mary Rose, Turbo, Aqua, Divlje Jagode, Eros Ramazzotti cover band, Let 3, toliko različitih stilova i jezika, kako ste uspeli u svemu tome?
Ja sam uvjek bio otvoren za glazbene eksperimente, a zadnji za sada je sa Let 3. Volim raditi sve što je kvalitetno i ustrajan sam u tome da sve što radim mora imati kvalitet. Može biti i Pop glazba, ali mora biti kvalitetno. Radio sam jedan takav projekt svojevremeno tražeći sam sebe kako da se izrazim, a da nije samo Heavy. Onda sam shvatio da sam ja Hard rok glazbenik. Ne mogu i ne želim biti Pop pjevač jer to nisam ja. Svakako se dobro snalazim i uživam u klasici i drugim glazbenim žanrovima, ali ponavljam sve to mora biti vrhunski i kvalitetno. Ne postoje granice u glazbi, ali jedini uslov je kvalitet. Najbitnije za svakog glazbenika koji drži do sebe i do onoga što radi, a samim tim i do svoje publike da jednog dana, kada ga ne bude iza sebe ostavi dovoljno veliki opus kvalitetnog glazbenog djelovanja, te da nitko ne može moći reći Žak je radio smeće čitav život…to ne valja ništa. To bi bilo poražavajuće. Imam puno fanova koji cjene to što radim, koji znaju da se nisam prodao i nisam otišo u sfere u kojima bi izgubio svoj prepoznatljivi stil i identitet. Uvjek sam otvoren za saradnju, ali najčešće dobijam ponude tamo gdje sam najjači, a to je Rok i naravno, samo kvalitetne ponude ne odbijam.
Saradnja sa Let3 datira još na njihovom ranijem albumu iz 2005., no nova saradnja na pesmi ŠČ, sa Eurosonga u Liverpulu je izazvala jako šokantne i pozitivne kritike, pričajte nam o tome.
Radili smo na albumu Bombardiranje Srbije i toČačka, trebali su im neki visoki vokali tipa Child in Time, a tako se pjesma i zove ’’Dijete u vremenu’ ’. Ja sam došao izurlao to, onako iz prve i sve je ostalo povijest. Inače mi se znamo nekih 30, 40 godina. Svi smo stasali u istom gradu, družili se suradjivali, bili smo dio riječke glazbene scene. Poziv je došao za pjesmu Mama ŠČ, onako, iz neba, jedno popodne…nazvao me Mrle da mu treba backup za visoke lage, koje Prlji nisu baš za dobro jutro i tako je priča krenula dalje. Odradili smo Doru, našu verziju izbora za evrovizijsku pjesmu i gle čuda pobjedili. Po kuloarima se govorilo da će Let 3 pobjediti i to se čudo dogodilo. Let 3 su šok rokeri. Da ne rade to što rade već 40 godina, ne bi imali toliko uspjeha kao što ga imaju danas. Svi mi koji znamo Let 3, publika i koji razmišljaju malo drukčije, nama to nije ništa šokantno. To se radilo 60-ih, 70-ih, Let 3 nije izmislio to, ali su inkorporirali sve to i napravili svoju inačicu glazbenog cirkusa. Da ne rade to na svoj način, ne bi bili uočljivi. Samim tim što jesu takvi kakvi jesu, Let 3 je svakako jedan od najprepoznatljivijih bendova u regiji. Svi izvodjači u Liverpulu su imali kvlitetno osmišljene nastupe i marketinške trikove, ali da je Let 3 u tome bio najjači, definitivno je. O njima se pričalo mjesec dana pre nego smo došli u Liverpul i mjesec dana nakon odlaska iz Liverpula. Isto tako se pričalo i o pobjednici Švedskoj, pričalo se i o Finskoj, o svima njima se pričalo, nekima je to bilo savršeno, nekima smeće, to je jednostavno dio posla i to tako prihvaćamo. Pošto je sve to cirkus, Let 3 su se nedvojbeno najbolje snašli u ulozi majstora cirkusa i opravdali dato im povjerenje… tko god što misli o tom.
Engleska kao kolevka Rock’n’Rolla i Liverpul grad The Beatlesa, da li je to još uvek tako?
To se moralo odraditi iz respekta prema najvećem bendu svih vremena, bend bez kojeg današnja glazba ne bi bila takva, ne bi bilo ni roka na takav način. A da li je još uvek tako, ne bi mogao reći. Prekratko sam bio tamo. Svakako je grad Liverpul grad koji ne spava, svaku večer odnekud mlati glazba. Kod nas je to isto samo iz birtija čuješ nešto što nema veze sa rokom, niti kvalitetnom glazbom. Zato i kažem Rijeka nema veze sa rokom već odavno. Nakon devedestih je sve to otišlo u cajkašku muziku. Tako je i Engleskoj, kako god mi htjeli il ne. Vremena su se promjenila, ništa više nije kako je bilo, ali svakako oni svoje Bitlse imaju na pijadestalu, gdje god se okreneš nešto je vezano za Bitlse, što je super, te stvari se ne smiju zaboraviti, to je ipak povijest i dio opće glazbene kulture. Sam grad je prekrasan i jako podsjeća na Rijeku jer je bio i ostao lučki grad. Sva dešavanja u gradu su bila vezana za Evroviziju i tjedan kada smo mi tamo bili, cijeli Liverpul je bio u tonu Evrovizije. Tisuće ljudi iz raznih krajeva svijeta došlo je u Liverpul radi toga. Nisam mogao doživjeti grad onako kako treba bez te pompe oko Eurosonga. Samo jedno znam… da pitate dečke iz benda i mene da li bi ponovili ovako jedno dogdjanje i ponovo se prijavili za Eurosong…odgovor bi bio ni u ludilu! Što se same glazbe tiče i mogućnosti za posao glazbenika, vjerujem svakako je bolja situacija nego što je kod nas, u našoj regiji. Siguran sam da nigde ruže ne cvjetaju, puno je teže danas biti glazbenik, ako nisi mejnstrim i znam da više nikada neće biti ništa lakše…to je jednostavno tako.
Kako Rijeka gleda na Žaka posle Eurosonga ima li drastičnih promena?
Apsolutno isto, promjena nema nikakvih. Ja sam se vratio svom životu, svojoj glazbi i to praktički nema veze sa ovim gradom u kojem ja živim. Sve moje glazbene djelatnosti osim škole u kojoj sam, nije vezano za ovaj grad. Sve što radim je u drugim djelovima Evrope i šire. One pomame koja je bila na početku dok se pisalo i pričalo o tome, više nema, jer ako nisi tu na svakom ćošku i ne nosiš transparent iznad glave na kome piše ja sam Žak, ja sam bio u Let 3 i pjevao ŠČ, stvari se brzo vraćaju na staro i postaju samo dio bliže, a uskoro i dalje povjesti. Meni je to u principu nebitno, ja i dalje radim to što sam radio do sada, radim na kvaliteti, suradjujem sa kvalitetnim glazbenicima i ostavljam trag koji možda neće biti vidljiv svakome, što je s jedne strane OK.
Foto:NEON
Novi solo album Al Fine na kome gostuju značajna imena iz gitarskog sveta sa naših prostora je medju fanovima prošao zapaženo, kako je izgledao rad na njemu i da li je on nastavak priče sa prethodnog takodje sjajnog Da Capo?
Prošao je zapaženo kod odredjene publike koja isključivo prati mene i moj rad i od mene očekuju točno to što su dobili. Ja sam im pokušao dati nešto što je malo drukčije od prošlog EP-ja i od uradaka koje radim sa drugima. Suradnja sa svim gostima na albumu je bila zanimljiva, jer smo radili svako u svom studiju u Evropa i Americi, a sve se to na kraju producentskom palicom Miroslava Majkića Bandara uspelo zaokružiti u jednu cjelinu. Album je izašao za One records iz Beograda sa kojima suradjujem od 2019. kada je objavljen i prvi put album prvjenac grupe Džersi pod nazivom Pustite da živim. One records mi uvjek stoji na raspolaganju za moje projekte i zbog toga mi je relativno opušteno raditi i kreirati glazbu. Pošto sam planirao svojevrsnu trilogiju, uz prvi EP ’’Da Capo’’, te album“ Al Fine“, očekuje se još jedan EP koji će zaokružiti ovu trilogiju i koji bi trebao izaći sljedeće godine, otprilike u isto vrijeme kao i ova 2 prije njega, a to je negde oko Božića 2024. Nakon toga moj solo rad završava, ne planiram više raditi solo izdanja. Ne stižem i nekako osjećam da nemam više potrebu za tim. Uvijek sam sebe doživljavao kao timski igrač i dio benda, zato ću se dalje posvetiti upravo tom načinu rada.
Šta se od Žaka očekuje u skorijoj budućnosti?
Radim paralelno na par projekata sa gitaristom Alenom Šenkovskim, završavam album koji bi trebao izaći početkom sljedeće godine. Mary Rose počinje rad na novom albumu u Sloveniji. Radim u Njemačkoj sa bendom Ravenstine, sa kojim smo upravo završili snimanje drugog albuma, koji takodje izlazi početkom sljedeće godine i za promociju je predvidjena kratka turneja po Njemačkoj u prvom mjesecu 2024. Prije par dana vratio sam se iz Njemačke, gdje smo svirali na par festivala sa Ravenstine. Nedavno je izašao i drugi singl benda Blindspot kojeg sačinjavaju članovi iz kanadskog benda Srčani udar, te Igora Paspalja na gitari i još par znanih glazbenika i glazbenica. Uskoro ću početi sa radom za moj završni dio trilogije na EP-u, koji će se zvati ’’Coda’’…nadam se i uskoro objavljivanju dugoočekivanog dueta sa Milošem Arandjelovićem iz Niša, … Naravno, biće još puno zbivanja i dobre glazbe…Toliko za sada. Stay Tuned i budite mi dobri, zdravi i veseli.
Autor: Gojko Agatonovć
