Uklonimo barijere
Autor: Urednički tim uklonimo barijere

Foto: prof. dr Dragan Antić, privatna arhiva
Profesor dr Dragan Antić, redovni je profesor Elektronskog fakulteta u Nišu, funkciju rektora Univerziteta u Nišu obavlja od 2012. godine. Do sada je objavio preko 50 naučnih radova u uglednim međunarodnim naučnim časopisima, takođe učestvuje u realizaciji 2 nacionalna i 8 međunarodnih naučnih projekata.
Profesor Antić rođen je u Vranju 1963. godine. Diplomirao je 1987. godine na Elektronskom fakultetu u Nišu na odseku Energetika i automatika, smer Procesna automatika. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Sistemi promenljive strukture sa proporcionalno integralnim delovanjem“ takođe je odbranio na ovom fakultetu, 1994. godine. U zvanje redovnog profesora izabran je 2005. godine.
Sa rektorom niškog univerziteta razgovarali smo o temama koje se tiču prevazilaženja svih vrsta životnih barijera koje se kod svakog čoveka mogu naći na putu ka uspehu.
Poštovani rektore, koliko je truda i odricanja bilo potrebno da bi ste postali ugledni naučni radnik, redovni profesor i na kraju vodeći čovek Univerziteta u Nišu?
Potrebno je imati cilj u životu. Međutim, u vreme kada sam bio učenik i student, nisam razmišljao o tome koje ću poslove raditi ili koju ću funkciju u životu obavljati. Želeo sam da budem inženjer i nastojao da savladam nastavni sadržaj i naučim ono što je potrebno i što čini dobru osnovu na koju bih nadogradio svoje obrazovanje na sledećem nivou. Naravno, pred sobom sam uvek imao jasan cilj koji je pretpostavljao maksimalno zalaganje na savladavanju svih obaveza. Međutim, ne bih rekao da sam se bilo čega odricao kako bih završio svoje studije ili napredovao u karijeri. Mislim da je stvar u dobroj organizaciji i planiranju obaveza, što omogućava da se planirano ostvari i da se živi životom mladog čoveka koji pored struke za koju se obrazuje ima potrebe da upozna svet, putuje, pročita dobru knjigu, ode u bioskop ili pozorište, ode na koncert, izađe sa društvom, ima prijatelje… Studije nisu tu da mladog čoveka odvoje od svega onoga što čini normalan život, već da mu prošire vidike, znanje i potrebu da se ostvari u svakom pogledu i razvija svoju ličnost u više dimenzija.
Što se tiče obavljanja funkcije šefa katedre, prodekana, dekana Fakulteta ili rektora Univerziteta, mišljenja sam da je, kao i za svaki drugi posao koji podrazumeva dobru organiozaciju i rukovođenje, neophodna pretpostavka posedovanja organizacionih i menadžerskih sposobnosti. Naravno, sama spoznaja o posedovanju neke sposobnosti nije dovoljna, naročito u savremeno doba. Potrebno je savladati znanja i veštine koji omogućavaju da se kompetentno obavlja posao i rukovodi resursima. Neophodno je učenje stranih jezika, ekonomije, strateško planiranje i u konačnom, permanentan rad na sebi koji nikada nije završen. Sve ovo treba da prati svest da naše obrazovanje nikada nije završeno, koji god naučni stepen i akademsko zvanje imali, to je proces koji traje čitav život i koji se nikada ne završava.
Da li ste se na tom putu suočavali sa problemima i padovima?
Probleme nikada nisam nazivao tim imenom. Mislim da oni ne postoje, već postoje ljudi koji zidaju zidove iza kojih će skloniti svoju nesavršenost i svoj strah, misleći da su tu bezbedni, a da ništa kod sebe nisu promenili. Postoje izazovi, situacije koje odstupaju od redovnog i uobičajenog i staju pred čoveka, dajući mu izbor da pobegne i to opravda postojanjem problema, ili da se suoči sa novonastalim razvojem situacije, sagleda svoje potencijale i poradi na njima, pa koristeći svoju inteligenciju i razvijene sposobnosti, zašto ne i pomoć onih koji znaju bolje od nas stvari iz oblasti koju nismo proučavali, prevaziđe situaciju i naučiti nešto iz toga.
Naravno, pod ovim ne podrazumevam stvari i pojave koje se događaju mimo nas, na koje ne možemo da utičemo i koje izazivaju ponekad i radikalne promene u društvu ili životu ljudi. U takvim situacijama, koncentrišemo snage prema potrebi održanja života i uspostavljanja što normalnijeg načina funkcionisanja i prevazilaženja situacije i nastojimo da doprinesemo maksimalno što možemo.
Sasvim je normalna stvar, čak i u civilizovanom društvu, da dolazimo u sukobe mišljenja sa drugim ljudima i nametne nam se potreba da branimo svoje stavove. Ali, razgovor je tekovina čovečanstva koja omogućava da se međusobno razumemo, iznesemo argumente za svoje stravove pa se i predomislimo ukoliko naš sagovornik ili zagovornik neke ideje ima sasvim opravdane argumente koji vode celishodnijem radu ili boljim rezultatima, a u skladu su sa propisima i etičkim standardima.
Profesionalne izazove sam uvek radosno prihvatao, jer oni su ti koji pokreću čoveka koji ima istraživački duh i bavi se naukom. Naučnik čitavog života sumnja i traži optimalna rešenja. Naročito su ti profesionani izazove izraženi u naučnoj oblasti elektrotehnika i računarstvo kojom se bavim kao naučnik i redovni profesor Elektronskog fakulteta u Nišu. U našoj oblasti naučna dostignuća i razvoj nauke i tehnike napreduju značajno izraženijom brzinom od drugih oblasti i normačno je da su i profesionalni izazovi češći. Ali, oni nas profilišu u ljude koji nikada ne prestaju da istražuju i koji imaju potrebu za permanentnom edukacijom. Mišljenja sam da je ovo najbolja stvar za ljudski um, jer ga drži u stalnoj pripravnosti i aktivnosti, a iz toga nastaju značajni naučni rezultati ali i aktivniji pristup svim drugim aktivnostima koje obavljamo.
Što se padova tiče, normalno je i da se zastane, i sačeka neko povoljnije vreme za neku aktivnost, ali nikada to nisam smatrao padom, nisam odustajao od svojih planova, rada i angažovanja. U konačnom, ako se čoveku i desi da nekada nije na maksimalnom nivou svog bitisanja, i ako čak to stanje nazove padom, važno je da ume da ustane i krene dalje, a negativnu fazu svog postojanja i promisao o njoj ostavi iza sebe. Ne može se napred, ako se nosi sa sobom nepotreban teret koji nas vuče unazad. Uvek je sutra ispred nas, to je sledeći dan i sledeća šansa da neke stvari uradimo bolje nego što smo to mogli danas, jer smo bogatiji za današnja saznanja o sebi i svetu.
Kada je bilo teško gde ste pronalazili inspiraciju?
Inspiracija nije ništa što dolazi spolja, ona je naše subjektivno viđenje stvari koje jesu spolja, sveta koji nas okružuje u svoj svojoj ne/savršenosti i naša reakcija na to. Inspiraciju nalazim u svojoj rešenosti da istrajem na putu kojim idem i svesti da mi je, poverenjem akademske zajednice Univerziteta u Nišu, poverena odgovornost da preduzimam korake i donosim odluke, koordiniram rad organa koji odlučuju o svim važnim pitanjima rada Univerziteta, na način koji ne sme biti ispod standarda kvaliteta koje smo usvojili, već treba da doprinosi napretku.
Sa druge strane, snagu nalazim u porodici, čija podrška je neminovna i od nemerivog značaja i čini koren iz koga izrasta svako od nas. Takođe, inspiriše me energija mladih ljudi, studenata i istraživača, čije ideje i entuzijazam pokreću, a sa druge strane stvaraju obavezu da se preduzme sve što je moguće na stvaranju uslova za njihov rad i napredovanje.
Sta bi poručili osobama sa invaliditetom i ljudima uopšteno?
Ne volim taj termin „osobe sa invaliditetom“, mada sam svestan da je zakonodavac, radi ostvarivanja prava ljudi koji imaju izvesnu zdravstvenu situaciju koja zahteva poseban tretman i umanjuje njihove radne sposobnosti i životnu energiju, morao da se opredeli za odgovarajući termin. Mislim da čovek nije kriv što je njegovo zdravstveno stanje pogoršano i njegova radna sposobnost umanjena. Znam da osobe sa invaliditetom uspeju, katkad i nadljudskim naporima, da prevaziđu svoje barijere i razviju preostale sposobnosti, kako telesne tako i intelektualne, i preko granica koje se podrazumevaju za zdrave ljude. Najveći invaliditet je u ljudskim umovima. Ako savladamo te barijere, oni koji imaju invaliditet svojom snagom i zalaganjem da se bore za život i njegov kvalitet, a mi ostali razumevanjem da ti ljudi nisu ništa drugačiji od bilo koga od nas, već su to ljudi koji ulažu mnogo više napora od svakog od nas da bi postigli ono što se nama čini jednostavnim, možemo govoriti o zdravoj radnoj sredini i u konačnom, zdravom društvu. Osobe sa invaliditetom ne treba obeležavati ni izopštavati ni na koji način, već nastojati da im se omogući da rade poslove za koje imaju znanja i sposobnosti, kao i da se stvore uslovi koji su potrebni da bi ta lica mogla da dođu na rad, obavljaju svoj posao i ostvaruju svoja prava i potrebe. Takođe, smatram da se i van radnog okruženja, u društvenom miljeu u kome živimo, treba da se prevaziđu svuda i na svakom mestu barijere u ljudima najpre, a onda fizičke i organizacione barijere i omogući ljudima koji su isti kao i svi mi, samo sa većim izazovima u životu, da te izazove prevaziđu i žive život dostojan čoveka u društvu koje nikoga ne izoluje niti obeležava, već razume, podstiče i podržava.
Ta interakcija, međutim, ne sme da stvara prostora za bilo kakve zloupotrebe ni prema osobama sa invaliditetom, ni sa njihove strane, u smislu da bilo ko koristi na način koji nije ni zakonit ni moralan, vidove pomoći osobama sa invaliditetom, za bilo koji vid diskriminacije, kao ni za sticanje bilo kakvih privilegija ili materijalnih koristi koje mu ne pripadaju, već su namenjene nekome kome je pomoć potrebna. Humanitarni rad, kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, prevashodno treba da bude humani rad i da u osnovi ima želju i zalaganje da se istinski pomogne i radi na stvaranju humanih uslova za život, ali i pokretanje osoba sa invaliditetom na inicijativu i samozalaganje, uz korišćenje potrebne pomoći.
Nemam poruku ljudima koji su ostvarene ličnosti i imaju dovoljno godina i iskustva, profilisali su svoj život i idu svojim putem. Mogu samo da poštujem svačiji izbor i svačiji put.
Imam poruku mladim ljudima, koji tek biraju svoje puteve: naš život je skup naših izbora, obogaćen saznanjem. Znanje je najvažnije oruđe koje čovek može da poseduje. Nemojte zastajati na putu sticanja znanja, jer je to jedini put čiji se dalji tok izvesno nazire. Istrajte u namerama i odlukama, ambicijama i snovima i sledite svoj put, uz poštovanje tuđih puteva.