Uklonimo barijere: Moja omiljena tetka

Autor Uklonimo barijere

Uklonimo barijere

Autor: Milena Terzić

Foto: Milena Terzić

Foto: Milena Terzić

„Mama, a zašto se ta teta Marija koju sad čekamo, vozi kolicima, kada je ona velika?“…pita me njenih pet godina. Mojih četrdeset, smišlja  i smišlja… I smišlja odgovor…Te bole je noge, te razbolela se kada je bila mala…Ništa nisam odgovorila. Nestrpljivo čekam „EM“, „M“, Mariju, omiljenu tetku… jer znam, samo ONA ima odgovor pravi. Moj bi svakako, potpuno slučajno, otišao u pravcu gde mu mesto nije…Nešto poput ručice „Ne pipaj!“. uklonimo barijere

„Moja tetka EM, nije bila poput ostalih tetki. Kretala se pomoću elektromotornih kolica koja su na sebi imala svetlosne dugmiće i jednu zanimljivu ručicu poput menjača na automobilu, na kojoj je stajao znak upozorenja – Ne pipaj! Pričali su mi da sam sa samo osam meseci uspostavio bliski kontakt sa tom „Ne pipaj!“ ručicom. Tako jako sam je se dočepao, dok je moja tetka „EM“ držala u naručiju, da su me jedva otrgli! Vrteli smo se u krug ceooo… Minut dok su ostali zujali oko nas poput pčela, pokušavajući da nas zaustave“ (Odlomak iz knjige „Moja omiljena tetka“). uklonimo barijere

Foto: Milena Terzić

Foto: Milena Terzić

Nasmejana, sa šarenim naušnicama i ogrlicom, sa adresom stanovanja u Brestovcu, na pola puta između Leskovca i Niša, stiže „Moja omiljena tetka“. Četrdesetjednogodišnja Marija Lazarević, koju je distrofija mišića vezala za neposredni predmet naše priče, kolica sa ručicom „Ne pipaj!“. Nije mi više čudno što je ova simpatična i duhovita, a u isto vreme toliko jaka, direktna, zanimljiva knjiga, koja deci daje odgovore koji se tiču osoba sa invaliditetom, za veoma kratko vreme, pomerila planine! Dobro, ne baš bukvalno. Mada, za ljude u kolicima, stepenice umesto jedne obične rampe, nekad i dođu nepremostive kao planine… uklonimo barijere

Puna tri meseca, počinje Marija, trajala je priprema „Moje omiljene tetke”, jedne posebne knjige sa još posebnijim potrebama. Da se deci približi čika ili teta u kolicima, koji imaju više godina, od onog koji je potreban za vožnju istim – pojašnjavam sebi ja. Sklopila se savršeno ilustracija strip crtača, Nišlije Dušana Cvetkovića i Marijina priča o dogodovštinama sa desetogodišnjim bratancem Jovanom, kome je tetka „M“, neizostavna tema i u školi, posebno kada treba opisati neku omiljenu osobu.

Foto: Milena Terzić

Foto: Milena Terzić

„Tetka Mako, e ovde možeš da prođeš…“

Kako sam došla na ideju?  Vrlo spontano. Sedela sam sa komšikom, pile smo kafu… Pričala sam joj o mojim dogodovštinama sa desetogodišnjim bratancem…U nekom momentu ona rekla „Jao Mako, pa od toga može da se napiše knjiga“. Međutim, ja sam na tu ideju u međuvremenu nekako zaboravila. Onda je jednog dana ona došla kod mene da me pita da li želim da radimo neki projekat iz oblasti kulture, da deci približimo OSI koje su u kolicima. Pomislila sam, zašto da ne. Ionako ih srećem puno na ulici, znam koliko su znatiželjna, pitaju bez problema bukvalno sve što ih zanima, pa sam tako u startu htela da im i preko ilustracija približim kako se krećemo, kako izgledaju kolica. Oni u početku, žele sve na njima da pipnu. Veoma često ih u njima i provozam i to im bude jako zanimljivo, dok odraslu decu navedem na razmišljanje o tome, da li negde nedostaju rampe. Sa nekom drugom decom pak, umem čak i da se trkam. Oni na trotinetima, ja u kolicima. Sa druge strane, kada krenem negde idem sa bratancem, on obično kaže „Teta Mako možemo tu da uđemo“ ili „Teta Mako, ova  moja igraonica nije pristupačna za tebe, pa nažalost, ne možeš da dođeš na moj rođendan“.uklonimo barijere

„Oduševljava me to što mnogo pozitivnih kritika za knjigu imam i od odraslih. Pričaju mi kako obično i ne razmišljaju o potrebama OSI koje su u kolicima, dok ne dobiju decu i dok ne krenu da ih voze kolicima. Onda mi kažu „Jao pa kako ti Marija možeš da se krećeš po ovakvim ulicama, kako ih prelaziš, kako stižeš do ove ili one institucije… Onda u stvari shvate poentu svega.“

Dečija pitanja… I smeh i suze…

„Teto, a zašto se ti voziš u kolicima? Kako to čudo radi? Jel ide ta sprava napred? A možes li da voziš unazad i u krug?”. Pre par dana, jedan dečačić od pet godina, pita me da li moja kolica idu u rikverc. Ja ga uzmem u krilo, pokažem mu kako mogu da idu i napred i nazad,  i on kaže, potpuno oduševljen: „Jao, pa to i  ja umem da vozim.“.uklonimo barijere

Foto: Milena Terzić

Foto: Milena Terzić

Papučice na kolicima, služe i za prevoz bratanca…

 „Kad je dete od malena sa vama, kada se rodi i živi pored vas, onda ono to potpuno normalno prihvata, baš kao i moja bratanica od četiri godine. Njima je to sasvim normalno, da se ti tako krećeš. Njima su moje papučice sa prednje strane kolica, idealne za vožnju. Vozimo se, pričamo i uživamo, a kada se umore, pređu kod mene u krilo, ili me jednostavno voze…Zbog njih sam i odlučila da počnem da radim radionice sa decom. Super ide i super me prihvataju. Pre svega ovoga i pre mog odlaska u penziju, a tome ima skoro četiri godine, radila sam u svojoj prodavnici, gde je non-stop bilo puno dece. Gde ideš, idem kod naše Makice. Nikad mi nije bilo dosadno…”.

Barijere arhitektonske i one druge…

„Nikada, za sve ovo vreme, nisam doživela neprijatnost od deteta. Oni su iskreni. Jako iskreni. Neka su deca jako radoznala, neka su malo više povučena u početku, ali ne možeš da teraš dete da se druži sa tobom i da se zainteresuje na silu. Sve se svede na to, kako ćeš da priđeš detetu, a to određuješ, između ostalog i prema njegovom karakteru. Ništa na silu ne ide. Kad su odrasli u pitanju, ne opterećujem se ako ima čudnih pogleda ili čega god drugačijeg. Jedino što može da me razbesni, a da iza toga stoje odrasli, su ti neki novi objekti koji se grade ili stariji koji se rekonstruišu, a nema pristupa nama sa kolicima. Mogu da razumem neke stare zgrade, jer pođem od toga, da kada su ih pravili, nije bilo toliko puno kolica, a možda i jednosvno nisu razmišljali toliko o tome… ali kada se recimo prave ili rekostruišu neke pozornice na otvorenom, pa umesto rampe za OSI imate 3 stepenika nepremostiva ili imamo neko kulturno dešavanje u objektu kome ne možemo prići, e to onda to ume da bude jako veliki problem i onda pomislim  da defintivno ima puno posla za građevinsku inspekciju”.

 Ljudi, život ide dalje…

„Velika je razlika kada si od malena u kolicima kao ja na primer. Ja bolujem od distrofije. Prvo sam u školu išla biciklicom, a onda nastavila kolicima. Sasvim je drugo, kada se nekom život naglo promeni i ostane vezan, takoreći preko noći, za kolica. Viđala sam mlade koji zapadnu u depresiju, a sve je tako jednostavno – život ipak ide dalje, i mora se dalje. Ne možete stati, zaustaviti se. Činjenica je, sa druge strane, da je nama u kolicima, potrebna mnogo veća podrška nadležnih institucija. I nama i našim porodicama. Problem nedovoljnog broja personalnih asistenata je ogroman. Evo ja ne primer, još nemam asistenta, a svi znaju da sam jako aktivna. Mada ta aktivnost nije i ne sme da bude jedini razlog za dobijanje asistenta. Jer se onda pravi razlika i između nas u Udruženju. Aktivnih i onih koji iz bezbroj razloga, žele da budu u svoja četiri zida. Po mom mišljenju, sve OSI koje su u kolicima, treba da imaju asistente.

Prvi pokušaj kraja priče ili čekajući „Moju omiljenu tetku 2, 3, 4…“

  U šali (a možda i ne, pokazaće vreme) komentarišemo kako je sada red, da krene da piše „Tetku 2“ i „Tetku 3“, da ne bude posle ljubomore među bratancima i bratanicama, po principu “Zašto si pisala o njemu, a nisi o meni“.

„Ja bih volela da „Moja omiljena tetka” bude u prodaji u velikim knjižarama. Svi me pitaju gde ima da se kupi, sanduče puno poruka sa tim jednim pitanjem. A ja, ja bih samo volela da cela Srbija čuje da postoji jedna ovakva knjiga, da ne ostane samo na lokalnom nivou, zato se i nadam da će ovu priču uskoro prepoznati neka ozbiljna izdavačka kuća. Ponavljam, najviše sam se plašila strogog, nepotkupljivog, iskrenog suda dece, jer ona neće čitati svašta. Ali moj san je ispunjen. Njima se sve ovo jako dopalo, posebno ilustracije… One kao magnet privlače i mlađu decu i starije“.

Knjiga je štampana zahvaljujući Gradu Leskovcu i projektu iz oblasti kulture, na koji je autorka Marija Lazarević, ispostaviće se na sreću mnogih mališana, aplicirala. Bogata je ilustracijama, pisana ručno, drugačija od svega na šta smo navikli. Marija je dugogodišnji saradnik Doma kulture u Brestovcu i godinama unazad drži radionice za decu i bori se za poboljšanje OSI u društvu.

Ali iznad svega, Marija, „EM“, „M“, Makica, je jedna jako, jaaako omiljena tetka!

Povezane objave