Foto: Lična Arhiva
Stjepan Juras – novinar i pisac – je pokretač projekta „Divlje Jagode Legacy“. Kao autor biografskih knjiga poznat je širom sveta po tome što je napisao i objavio već sedamnaest (od predviđenih stotinu) biografskih knjiga o kultnoj grupi Iron Maiden. Njegove knjige su prevedene na engleski, portugalski, italijanski i španski jezik, a u Brazilu su hit knjige, koje rekord obaraju već u pretprodaji.
Autorizovana biografija Divljih jagoda „U malom vrtu raste divlji plod“ je najopsežnija knjiga tog tipa, napisana na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je gospodine Juras bio okidač za pisanje te knjige?
Juras – Bez imalo ustezanja mogu reći da je priča o grupi Divlje Jagode najkompleksnija i najuzbudljivija priča koju bi itko mogao napisati, ako bi pričao o rocku, ali i glazbi općenito s ovih prostora. Ništa manje izazovna nije činjenica da sam veliki fan Divljih Jagoda od najranije mladosti. Ako zbrojimo dva i dva ne treba mnogo razmišljati što me ponukalo da se prihvatim tog projekta, štoviše, da ga iniciram.
Ovo za sada jeste jedina knjiga o glazbi i izvođačima sa ove scene, što ne značio da je i zadnja. Rado bih volio napisati knjigu o Dinu Dvorniku, Josipi Lisac, Atomskom Skloništu itd.., a trenutno radim na svojevrsnoj enciklopediji heavy metala sa ex YU prostora u tri dijela. Možda je to pretenciozno zvati enciklopedijom, međutim svakako je knjiga koja će od zaborava sačuvati sva ta silna imena, bendove i koja će pokazati da je usprkos svim nedaćama na ovim prostorima žestoka glazba itekako živjela i donijela pregršt nesagledivo velikih umjetničkih ostvarenja i autora. Set knjiga zove se ‘Metalni Radnici’ i prva od njih biti će gotova uskoro… Ka ovoj vrsti spisateljskog rada usmjerila me moja silna ljubav prema određenim izvođačima, ali i znatiželja. Mnogi misle da ja sve znam i pitaju me kako sam toliko pametan, a istina je da ja, kada počnem pisati neku knjigu, znam možda onoliko koliko jedan prosječan fan, možda malo više. Međutim, tada krene istraživanje, silni intervjui, kopanje po arhivima, danonoćno istraživanje, uspoređivanje podataka, analiziranje itd. Pisanje nije hobi i nešto što je sipam iz rukava; to je naporan težak rad, no ja ga volim i uživam u njemu i jako se lijepo osjećam kada sam sebe nekad iznenadim nekim otkrićem.
Ovo, međutim, nije jedina vaša knjiga o muzici i izvođačima koji su obeležili scenu bivše Jugoslavije, pogotovo u rokenrol žanru. Zanima me šta je to što Vas je usmerilo ka ovoj vrsti spisateljskog rada?
Juras – Vjerovali ili ne, od trenutka kada ste poslali ova pitanja i dok sam na njih stigao odgovoriti napisao sam već 19 knjiga i dvadeseta je u nastajanju. Imam čak nekoliko smjerova u kojima djelujem, pišući knjige o Maidenima. Jedan, nadaleko poznat je serija knjiga o albumima benda, od prvog do zadnjeg. Trenutno sam napisao jedanaest takvih knjiga i dvanaesta je u nastajanju. Te knjige su sve tvrdo ukoričene i svaka ima najmanje 256 stranica, a obuhvaćaju razdoblje nastanka, izlaska i tour promocije svakog albuma Maidena zasebno.
Da li je moguće da ste napisali 19 biografskih knjiga o kultnoj grupi Iron Maiden? Šta sve u njima piše, čega se dotiču i odakle Vam toliko materijala? Meni sve to izgleda vrlo komplikovano i naporno.
Juras – U tom albumskom ciklusu svašta se događa, bilo da su to promjene članova benda, producenata, studija, geopolitičke situacije u svijetu, tehnologije, glazbene industrije općenito, tehnologije, pa i same konstrukcije fanova. Kroz te knjige čitatelji prate razvoj benda, događanja u svijetu i na svjetskoj glazbenoj sceni i kako je to sve utjecalo na bend. Čitatelji mogu doznati ekskluzivne stvari vezane uz rad u studiju, priče iza svake pjesme na albumu, ekskluzivne priče s turneje, te doznati mnoge informacije koje je bend prešutio iz kojekakvih razloga. Iako je opće poznato da su fanovi Maidena izuzetno informirani, stvari koje se mogu pročitati u knjizi po prvi puta su tamo i objavljene i nisu ih mogli nigdje drugdje do sad pročitati. Prve edicije od svake knjige rasprodaju se u svega 48 sati od puštanja u prodaju i to doista govori o tome koliko su knjige tražene kod fanova sa svih kontinenata. Materijala uvijek ima, bilo da je od članova benda direktno, managementa, fanova, suradnika benda ili da se radi o mojim opažanjima. U jednoj od slijedećih knjiga čak je i legendarni basist i osnivač grupe Iron Maiden Steve Harris napisao predgovor.
Vi ste pisac, ali i muzički novinar. Pisac piše knjigu, a novinar piše o napisanoj knjizi i problemima sa kojima se suočavao. A bilo ih je, je l՚ tako?
Juras – Ja jesam i pisac i pjesnik i tekstopisac. Ako se čime mogu pohvaliti, onda je to da mi doista ide pismeno izražavanje. Snalazim se u tome i volim to. Sukladno tome sam i novinar i, kako bi to rekli moji kupci, pretežito Britanci i Amerikanci, očigledno sam i ‘storyteller’, koji kad piše, onda piše tečno i iz srca, tako da se sve čita u jednom dahu. Nema tu ni kompromisa, ni zadrške i to je ono najbolje u svemu. Ni jedna biografija nije bajka; svaka priča ima i dobrih i loših momenata, međutim, svi oni su sastavni dio nje i jako je nezahvalno išta ispustiti. Drugim riječima, pišući riskiraš da se nekom možeš i zamjeriti zbog raznoraznih pogleda na materiju, zbog ega ili nečeg trećeg. Jednostavno, iza svojih riječi treba stajati.
Foto: Lična arhiva
A šta je bilo sa scenarijom za film „Kurvin grad“ o Divljim jagodama?
Juras – Film ‘Kurvin grad’ biti će samo scenaristički obrađena knjiga koja će pratiti priču Divljih Jagoda od 1978, pa do 1988… Radim na tome uskoro ću ga ponudit određenim redateljima iako je jedna nagrađivana hrvatska redateljica, čiji je jedan film bio prvi s ovih prostora koji je došao na Netflix zainteresirana za ovu priču i čekam njenu konačnu odluku. U svakom slučaju, ovim putem pozivam sve zainteresirane filmaše da mi se jave na info@fullmetalservice.com jer uvijek je dobro čuti različite ideje i mišljenja.
Šta je teže biti – novinar ili pisac?
Juras – Jednako je teško biti i novinar i pisac, jer trebaš imati svoj integritet i trebaš stajati iza svega što napišeš. U današnjem svijetu kada se određeni ‘novinari’ kupuju doslovno za burek i kada se takvi imaju obraza nazivati novinarima, jako je teško istupiti i reći, ‘ja sam novinar’, a još teže dokazati to. S druge strane pisac, bez obzira je li se radi o spisatelju koji piše biografske ili neke druge knjige koje nemaju veze s književnošću ili radi li se o književniku, mora biti svjestan da svojom pisanom riječi oblikuje ovaj svijet. Svih nas jednom neće biti, a naša djela će za nama opstati. Primjerice, ako nitko nikada više o Divljim Jagodama ne napiše knjigu, za 60 ili više godina, kada nikog više ne bude među živima, od onih koji sada imaju od 20, pa na dalje, svi ovi drugi će imati samo jedan konkretniji izvor; moju knjigu. Na meni je, u tom smislu, odgovornost, da napišem priču onakvu kakvu bend toga kalibra zaslužuje, jer jednoga dana povijest (barem taj dio povijesti), će se vrtjeti oko mojih napisanih riječi. Književnici, pak, svojim smjelim mislima, pretočenim u ponekad naizgled naivne priče jako dobro ukazuju na svijet koji nas okružuje i kakav bi nas mogao jednom zadesiti. Pogledajte samo Orwelovu ‘Farmu’, Poeovu ‘Krabulju Crvene smrti’ ili Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ i mnogo toga će vam biti jasnije. Na pjesnike i pisce se, u tom smislu, obraća mnogo manje pažnje nego što bi trebalo…
Nekako mi u vazduhu visi pitanje: Što niste postali muzičar, ako vam je muzika u žiži interesovanja na svim poljima Vašeg delovanja?
Juras – Iako glazbu volim i stvarati i izvoditi, mene je uvijek više privlačila magija glazbene industrije i svijet iza pozornice. On ima svoja neka pravila, posebnu dozu misterije i grozničavosti. Ponekad me podsjeća na bojno polje i bespoštedne ratove na mnogo fronti. Mene je uvijek interesiralo kako neki istinski umjetnik (ovdje ne govorim o tezgarošima i sl.) uspijeva preživjeti pored svih tih ajkula i kako se sve to odražava na njegovo stvaralaštvo i na njegovu dušu. Zele Lipovača, kao istinski umjetnik, pravi je primjer toga i ta priča je trebala biti ispričana. U modernog glazbenoj industriji, koja je već aktivna stotinjak godina, bez svih tih ljudi izvan; tehničari, menadžeri, izdavači, promotori, novinari, biografi, ilustratori, dizajneri, fotografi itd., ništa ovo što danas poznamo ne bi postojalo i svi ti ljudi za cijelu scenu jednako su važni kao i glazbenici.
Ko još nije ušao u knjigu Stjepana Jurasa, a valjalo bi?
Juras – Kako sam ranije rekao; Josipa Lisac, Dino Dvornik, AC/DC, Motorhead, Metallica i mnogi, mnogi drugi. Imam dovoljno vremena da im se posvetim u nadolazećim godinama.
Foto: Lična arhiva
Jednom ste rekli nekom novinaru da se od pisanja može jako lepo živeti? Pa, može li?
Juras – Od pisanja se može živjeti lijepo kao i od glazbe, od slikanja, od zanatskih poslova, od odvjetničke struke ili od poljoprivrede. Ključna stvar je da se u tome mora biti dobar i da netko mora kupiti ono što napišete, napravite, uzgojite i sl. Da nitko ne kupuje moje knjige ne bi dobro živio od njih, a s obzirom da se rasprodaju i prevode na druge jezike, neću se požaliti. Drugim riječima… možda je ovo pitanje u sebi imalo blagu insinuaciju na to da je pisanje nešto od čega se baš i ne može živjeti, no pogledajte malo bolje… sa svakim zanimanjem na svijetu je tako. Netko nešto radi dobro i prodaje, netko skapava i krpa kraj s krajem. Upravo mi žena dobacuje (jer raspravljamo o ovom pitanju) ‘pa čak i oni koji prodaju Tupperware; netko se muči i spaja kraj s krajem, a netko okreće milijune. Tako vam je to… treba biti posvećen poslu i izvrstan u tome ili znati prodati ono što stvorite.
Ovo je, gospodine Juras, portal posvećen osobama sa invaliditetom. Znam da nemate dodirnih tačaka sa ovom temom u Vašem poslu, ali ja ipak moram da Vas pitam: Je li Vas, kao novinara, ikada zaitresovala ova tema i šta mislite o tim osobama? Jesu li vredni članovi društva, ili samo društvena briga?
Juras – Nije baš točna konstatacija da u ovom poslu nemam dodirnih točaka s invaliditetom. Navesti ću vam samo jedan primjer; Clive Burr, legendarni bubnjar Iron Maidena s prva tri albuma koji je, na žalost, umro od multipla skleroze. Za njegova života sam ga čak dva puta posjetio u njegovom domu dok je bio u kolicima, organizirao aukciju umjetničkih djela za njegovo liječenje i kasnije za zakladu, no to je samo jedan od primjera, jer malo mi je glupo hvaliti se time. Pomaganje drugima ne bi trebala biti stvar za hvaljenje, već jedna uobičajena stvar i rutina svih nas koji smo u mogućnosti to napraviti. Kada smo već temom bili oko Iron Maiden, bivši pjevač Paul Di’Anno također je u kolicima i zajednica fanova mu pomaže da se skupe sredstva za operaciju.
No, invalidi su nedvojbeno među nama i ne samo oni čiji je invaliditet rezultat dugotrajnije bolesti, nego i oni čiji se svijet preokrenuo naglavačke i invaliditet kao posljedica neke nesreće ili sličnog, se dogodio u sekundi. Stvar je u tome da nitko od nas ne zna što nas u životu čeka i da bi trebala biti moralna obveza i čast pomoći svakome kome možemo, ne samo invalidima. Svatko ljudsko biće je vrijedno i svatko može doprinositi. Ljudi s invaliditetom nemaju granica i mnogi su to dokazali, no veće granice u glavi imaju oni koji su im te granice nametnuli.
Autor: Gojko Agatonović
