Foto: S. Sokolović lična arhiva
Slobodan Sokolović, trombonista koji je svoju muzičku karijeru započeo u sarajevskoj Operi a potom se, preko rok i džez muzike i priključenja Legiji stranaca, skrasio kao professor u prestižnom francuskom muzičkom koledžu u Bordou. Ovaj izvrsni muzičar, koji je još u ranoj mladosti “ostvario sve što muzičar ostvariti može”, svoju interesantnu i inspirativnu životnu priču podelio je sa čitaocima “Uklonimo barijere” portala.
Gospodine Sokoloviću, Vaš život je od samog početka pun neočekivanih preokreta i neobičnih anegdota. Ispričajte nam neke upečatljive trenutke izVašeg detinjstvai mladosti.
Sokolović – Pred Božić bi moj djed kupio janje da se okrene na ražnju. U to doba se kupovalo živo janje, a ja kao prvi unuk i polaznik, čuvao sam zadnje noge janjetu dok je moj otac radio “ono” što ja nisam smio gledati! Ali vidio sam lavor pun krvi! E sad moje sjećanje na djetinjstvo počinje rađanjem mog brata, četiri godine mlađeg, mama kao medicinski radnik, odlučila je da se porodi u svojoj kući uz pomoć porodice. To popodne osjetio sam da se nešto čudno dešava iza zatvorenih vrata, čuo sam majčin plač i vrisku! I tišina, vrata se otvore i baba iznese onaj isti lavor kao za janje, pun krvi. To je bio prvi šok u mom životu, pomislio sam da je stari napravio isto “ono”što ja nisam smio gledati isa mojom mamom! Ne znam koliko je to uticalo na mene i na moj odnos prema ocu al` sam sa 14 god starosti, ili mladosti, kupio prvi motor BMW koga je trebalo opraviti, a pare da ga kupim zaradio sam kao raznosač na pijaci. Ideja o motoru, mom ocu se nikako nije svidjela. I stari mi postavi ultimatum – ili ja bez motora ili ja i motor napolje! I tako ja počnem živiti sam, to me natjeralo da vježbam.
Moj profesor trombona, inače prvi trombon u operi, sažalio se, pošto se počelo pričati po školi kako ja spavam u školi i obećao mi: “Vježbaj i ja ću te zaposliti da sjediš pored mene”. I ja počnem raditi u operi sa 16 godina, honorarno. Sa 24 god sam završio Akademiju i osvojio prvo mjesto na Jugoslovenskom takmičenju mladih talenata. Komisija mi da 99 bodova od mogućih 100. Radio sam u jazz orkestru Sarajevo kao solista, prvi trombon honorarno u operi, filharmoniji i kao profesor na muzićkoj školi. Sa 18 godina se oženio, sa 24 uspješno razveo bez djece, odlično iskustvo. Sa 25 sve ostvario što jedan dobar muzičar uglavnom ostvari mnogo kasnije.
I šta dalje ?!! Živjeti kao većina starohana u orkestru koji sa godinama dobiju stomak, prestanu vježbati i mole boga da što prije dođu do penzije! Hahaha! Napravim grupu “Soko”, novi izazov, učenje kako se komponuje, učenje kako se pišu tekstovi i na koji način pjevati? I izać na kraj sa mnogo ozbiljnijom konkurencijom, koja ti ukrade gitaristu baš pred izlazak ploče, meni maznu Zoku Šerbeđiju, hahaha. Pa ti traži novog, a prekustra koncert.
Foto: S. Sokolović lična arhiva
Vi ste rođeni Sarajlija, ali Vaši koreni potiču iz Peći.
Sokolović – Moj djed sa očeve stane se rodio u Peći i razvio biznis sa tepisima i vinom. Došao 1900. i neke godine u Sarajevo u mercedesu, nije ti šala, da napravi biznis sa bratom od moje babe, mame mog oca, i po nekim običajima, dogovorili se oko biznisa, a usput, da se to dobro potvrdi, Pećanac oženi njegovu sestru i povede je odma sa sobom u Peć. Tako sam i došao do podataka sa koje strane potiče moja loza. U Pećkoj patrijaršiji, gde imam pravo da spavam besplatno čitao sam kakav su test inteligencije imala djeca u doba Makarija! Kad bi došli na školovanje prvi dan – prvi test! Postavili bi djecu za dugački sto, sa obadvije strane stola stavili pred svakog tanjir sa supom i dali im kašike dugačke jedan metar! Naravno nisu im dozvolili da uhvate kašiku tako da mogu zahvatiti iz svog tanjira nego na sami kraj kašike!? Ono djete koje se prvo sjetilo da zahvati supu iz tanjira preko puta i nahrani komšiju tražeći isto, položilo je test! To je bio moj Makarije. I odmah za njega drugačija škola i obuka.
Pored životnog, imate i bogato iskustvo u različitim muzičkim pravcima, možete li napraviti paralelu izmedju rokenrola, džeza i klasike?
Sokolović – Klasika je predivna, sa jednom velikom manom, od gospodina Karajana i ostalih velikih dirigenata izvedbe su snimljene i ako hoćeš da si veliki preslušaš ploče, navježbaš napamet i ako te memorija muzikalna služi položio si bilo koju audiciju, jer se svira iza paravana. Moje privatno mišljenje je da su klasični umjetnici u neku ruku živi muzeji – reprodukuju identične reprodukcije bivših generacija. To me nikad nije privlačilo. U rokenrolu je skoro ista priča, kad slušam grupu Flojd uživo predivno kao ploča, ali ipak sa malo više slobode. Stvarno zadovoljstvo u muzici, kao muzičar sam našao u džezu. I tu ima improvizacija, kao fudbal, ima se cilj a kako doći do rezultata zavisi od momenta i sposobnosti igrača da se prilagode. Ista stvar je i sa boksom koji obožavam, kad su bokseri pravi, kao Kasijus Klej i ostali “umjetnici” tog sporta.
“Sare Roma” Vlado i ja – to je to, nepredviđeno, improvizacija, tema se zna, harmonije takođe, a ostalo se slušamo, sa dobrom namjerom reagujemo da se dvije duše spoje i dadu publici nešto što nas dvojica ne možemo ponoviti da bude isto, bolje ili lošije ali nemoguće isto, kao gospodin Pikaso, momenat je važan.
Odrastali ste u interesantnom razdoblju, opišite nam kako su izgledala tadaša prijateljstva i iskustva.
Sokolović – Do 25. godine ja nisam imao puno vremena za druženje. Bilo je godina kad sam samo vježbao trombon po cijeli dan sa malim pauzama u ,,Višnji”, kafanici preko puta Akademije, sendvič, kafa, pa ajmo dalje. A i radio sam u više orkestara, tako druženja su bila na pauzama proba i poslije koncerata. Iz tog perioda stvarne drugove sam našao među motoristima. Znalo se Slobo prvi izlazi na ispit 25. maja. Poslije ispita motor se uzjaše i Slobo raspali sa svojom rajom motoristima, gde nas vjetar nanese pa sve do septambra.
Iz kog razloga se niste oprobali kao pevač Bjelog dugmeta?
Nebih baš nešto o tome. U principu mislim da je velika šteta za sve ljubitelje Bregine muzike ostvarene sa Bebekom, što su se rastali. Brega je moj drug, i sve trombone sam ja snimio na svim njegovim pločama, čak i neke bek vokale, gdje je trebao. Jednu dragu uspomenu, na mog druga čuvam za sebe. Brega je navratio u studio kad sam snimao svoj album, i ja ga zamolim da mi snimi na jedan kanal kako bi ja to trebao otpjevati, jer tako je to radio Brega sa svojim pjevačima. To mi je jedna od dražih uspomena. A za Tifu, mog druga takođe, stvarno mi je drago jer taj čovjek to zaslužuje.
Otkud Vi u Legiji stranaca i šta je dovelo do toga?
Sokolović – Rat u Bosni. U principu sam bio protiv rata, jer sam imao šta izgubiti. A što se tiče promjena, bolje mi je nego što mi je ikad bilo u Bosni. Tačno, bio sam u francuskoj Legiji stranaca da bih dobio francusko državljnsto. Mogao sam dobiti državljnstvo i da sam oženio Francuskinju. Ali moja tadašnja djevojka, koja de došla sa mnom u Francusku, odluči da se vrati u Beograd da pomogne svojim roditeljima koji su pobjegli iz Benkovca. Ja nisam mogao, jer bi me u to vrijeme mobilisali i morao bih pucati na svoje starce. Tako ja odlučim da nađem vojsku koja uglavnom dobija okršaje, a i da pomognem i da zaradim i pare i državljanstvo. Naravno i mogućnost da sa svojom diplomom nastavim svoj zanat.
Foto: S. Sokolović lična arhiva
Dosegli ste akademske rezine u umetnosti, radite na fakultetu sa decom. Recite nam gde trenutno živite, šta radite i šta je Vaša pasija?
Sokolović – Svaka država u Evropi ima svoj sistem edukacije, recimo ovdje u Francuskoj nemoraš ići u srednju školu a možeš izaći na završni ispit za sve srednjoškolce obavezan,što će reći poslije četiri godine provedene u školi sa pitanjima i radnim zadacima koji se ocjenjuju, hahaha! Nema završne diplome nego svi odgovaraju pismeno cjelokupnu školsku materiju i ako polože imaju BAC ili diplomu o srednjoj naobrazbi.Time u stvari ponižavaju profesore a podižu, nazovimo, SUPER profesore koji provjeravaju bez imalo milosti rad svojih kolega. Ista stvar je sa visokim školama ili fakultetima.Pa koliko ih ima kod nas, kao bili u Francuskojčetiri godine na fakultetu i imaju potvrdu koju “prodaju” pod diplomu jer nišu izašli na provjeru znanja da bi dobili stvarnu diplomu države, a kad to dobiješ nemoraš micati iz Francuske, imaš posao sto posto i to dodro plaćen.
Tako je i sa odraslom djecom ili punoljetnima,rad se svodi na to koliko đak ima para da plati profesora, jer mu fakultet netreba. Kad se osjeti spreman – izađe na državni ispit i, ako zadovolji komisiju koja ga sluša iza paravana,dobije diplomu, nema ni po ocu ni po rodbini, nego čisto i jasno.
Sa mladom djecom je veliko zadovoljsto raditi jer to je već povezano sa cjelokupnim formiranjem jedne ličnosti.Živim u Bordou,dobra crvena vina i odlična kuhinja,ko voli ribu.Stalno sam zaposlen u koledžu, mjesto pored Bordola sa starom tradicijom džez festivala u mjestu Monsegur. Ja znam samo još jedan takav koledž u Marcijaku, takođe sa jednim od najstarijih džez festivala u Fancuskoj.Zašto je različit ovaj koledž u kom ja radim? Izgrađen je tako što je arhitekta već pri gradnji zgrade predvidio koncertnu salu – auditorijum gde se oržavaju probe četiri različita dječja orkestra, po starosti,pored ostalih prostorija za muzički odgoj. Sa posebnim dijelom gdje djeca mogu spavati,pomoć roditeljima koji rade po cijeli dan,sa izvrsnom kantinom, kuharima i tako dalje i super moderno.
Moja pasija – pravim pjesme i aranžmane za svoju grupu. Naveče kad nema koncerata slušam muziku i nađem neku staru trubu američku i svu je razletujem i napravim da bude kao nova. Govorim o vrlo retkim instrumentima iz 1945, 46. godine.
U slobodno vrijeme takođe patentiram nove stvari koje nisu dosad postojale pa postavim patent kao recimo usnik za trombon sa pistonom, to je izum po kome će me jednog dana možda pamtiti. Ovo sam ja sam fabrikovano prototip na usniku monette najbolji i najskuplji.
Kao izuzetan umetnik postigli ste skoro sve, da li mislite da nedostaje neki čin u vašem životu, možda biografska knjiga?
Sokolović – Možda biografija. Knjiga, kao zadnji izazov. Al` prvo treba naučiti i puno čitati recimo Hemigveja, kao djeca smo to čitali kao školsku literaturu. Sa očima starim šezdesetak godina sve to drugaćije izgleda, stil izražavanja i vođenje glavne niti kroz cijelu knjigu. Haha, nije to za svakoga, treba pvro savladati zanat ili što bi moj djed Spasoja rekao: “Prvo kažeš hop a onda skok”. Bio je u pravu i u mentalnom smislu a i u fizičkom. Prvo skontaj pa uradi, a u fizičkom smislu, svi sportisti znaju gdje je kljuć naše snage! Stegnuta diafragma.
Foto: S. Sokolović lična arhiva
Za kraj Vas molim da nam opišete Vaše viđenje invaliditeta i šta bi, prema Vašem mišljenju, kod nas trebalo usavršiti, promeniti, nadograditi u okvirima edukacije, kulture i naravno umetnosti, s obzirom na to da predajete na muzičkoj akademiji?
Sokolović – Nisam slučajno počeo odgovarati na Vaše prvo pitanje spominjući prvo moje sjećanje u životu, pošto ste mi objasnili svrhu ovog intervjua. Ubjeđen sam da mi svi u ranoj mladosti preživimo neka mala mentalna oštećenja, očigledno neki mali šokovi bude i prave određene veze koje nam čine dobro u smislu mentalnog razvijanja, ili loše. E tu leži zec! Mi ljudska rasa još ništa o tome ne znamo, nego prepuštamo slučaju naše najveće blago. U koledžu mogu da vidim, jer držim inividualnu nastavu, sve vrste tikova.
Počeću sa đakom koji ima iz svih predmeta dvadeset ponea, to znači da je nabolji u svim materijama pa i na trubi, ali kao i uvjek ima – ali! Ako se zakači sa nekim đakom u školi, taj cjeli dan hoda po koledžu, šuta korpe za smeće, namrgođen nikom ne odgovara. To je jedan blagi tik. Pa sve do djece koja očigledno neće nikad položiti BAC i dobiti bilo kakvu diplomu. E tu su Francuzi odlični! Nisu potrebne batine, nisu potrebne kazne, sve se to lijepo sredi na prirodan način i djeca naviknu živjeti zajedno i pomagati svojim drugarima, uz malu podršku profesora pošto nismo svi rođeni sa istom šansom. Mislim da bi to trebali vidjeti i o tome raznisliti svi ministri za zdravlje. Mislim da je ovaj način učenja i pomoći jednih drugima i navikavanje jednih na druge idealan.
Autor: Gojko Agatonović
