
Foto: Uklonimo barijere
Udruženje „Dragana Rodić” organizovalo je na Keju na Nišavi sportsku manifestaciju u kojoj su se kroz šetnju i trčanje družila deca sa invaliditetom i deca bez invaliditeta. Cilj ovog druženja je inkluzija u praksi, odnosno nastojanje da se kroz edukaciju najmlađe populacije u društvu od ranog uzrasta razvije svest o jednakosti i rušenju barijera. Da deca bez invaliditeta shvate da su svi jednaki i da im razlika u mogućnostima ne treba da pričinjava prepreku u druženju. A da se deci sa invaliditetom odmalena ulije samopouzdanje, kako bi lakše savladavala sve životne prepreke.
– Mi kao jedna mala zajednica sa Keja okupili smo se da podržimo Draganu Rodići njeno Udruženje. Naša deca su krenula u susret deci sa invaliditetom, da im daju podršku i da njihovi koraci budu koraci dece sa invaliditetom.Veoma je bitno da odmalena učimo našu decu da ne grade barijere u glavi prema deci sa invaliditetom. Ja sam kod svog starijeg deteta uspela da razvijem takvu svest, i jako sam ponosna na to – kaže Natalija Zagorodnjuk, učesnica u akciji Udruženja „Dragana Rodić.
Njena ćerka Rena Ana Juvančić to potvrđuje.
– Mama me je naučila da se prema deci sa invaliditetom ponašam kao i prema svoj ostaloj deci, kako se ne bi osećala zapostavljena i drugačija. Mi treba da rastemo zajedno, jer smo svi isti. Ja imam takvu decu u odeljenju i vrlo sam nežna i pažljiva prema njima. Ujedno pokušavam i deci, koja ih posmatraju drugačije, da objasnim da to ne treba da čine.
Goran Stevanović je roditelj deteta sa invaliditetom. Priključio se akciji Dragane Rodić kako bi i sam dao doprinos boljem razumevanju ove problematike i omogućio svom detetu da se normalno razvija.
– Mi se trudimo da se nađemo na tom putu i da svi zajedno zajednici predočimo p robleme sa kojima se srećemo. A problema ima na pretek. Ako se ovako udružimo i radimo zajedno, smatram da ćemo ih lakše rešavati- kaže Goran Stevanović.
Ovo se zove inkluzija u praksi. Pružanje mogućnosti deci da se međusobno upoznaju i spoznaju kroz sportska druženja, kako bi shvatila šta im je zajedničko, a u čemu se razlikuju. I da takvi, kakvi jesu, međusobno prihvate jedni druge.
Za sprovođenje ove humanitarne ideje potrebno je mnogo rada i truda. I nije dovoljno sprovoditi inkluziju samo u školi, već i u svim segmentima života. Jedan od njih su i ovakva druženja. Da bi se uticalo na svest ljudi, posebno mladih, neophodno je da se celo društvo uključi, a ne samo prosvetni radnici. Svako treba da se zamisli kako može dati svoj doprinos da inkluzija ne ostane samo ideja jednog vremena, već da se čvrsto ugradi u sve pore života. Udruženje „Dragana Rodić” u Nišu je pronašlo svoj način.
Autor: Milena Vidojković