
Foto: Unsplash.com
Udruženja, koja podstiču afirmaciju prava osoba sa invaliditetom, igraju značajnu ulogu u njihovom životu. Osim konkretne podrške, podstiču i veću socijalizaciju ove kategorije stanovništva, produbljujući istovremeno zajedništvo među porodicama. Zato je od ogromnog značaja da organizacije osoba sa invaliditetom preuzmu aktivniju ulogu u društvu i da budu inicijatori pozitivnih promena i promoteri vrednosti, koje snagom volje iskazuju osobe sa invaliditetom.
A da bi udruženja i organizacije pomogle i osnažile svoje članove, potrebno je i da društvo njih primeti, da shvati njihov značaj i podrži ih u svakom pogledu. Jer oni su ti, koji kod osoba sa invaliditetom treba da podstaknu kreativnost, slobodnu razmenu mišljenja, komunikaciju i zadovoljavanje brojnih drugih potreba.
U Srbiji od 2007. godine postoji Nacionalna organizacija osoba sa invaliditetom (NOOIS), kao mreža republičkih organizacija sa pravnim statusom, slična mnogima u Evropi.
Osnovana je sa ciljem da predstavlja ujedinjeni pokret osoba sa invaliditetom Srbije, govori u ime većine i predstavlja najvažniju političku snagu u zastupanju njihovih zajedničkih interesa i potreba. Ona nije tu da zameni pojedinačne organizacije osoba sa invaliditetom (saveze i druge organizacije), već da se usredsredi na zajedničke akcije, inicijative i pitanja od opšteg interesa.
Grad Niš ima 19 udruženja i organizacija osoba sa invaliditetom kroz koje oni nastoje da ostvaruju svoja prava, kanališući ih u zajedničke ciljeve koje bi nacionalna organizacija trebalo da propagira i bori se za njih. Ti ključni ciljevi su najpre oni najvažniji – briga o zdravlju, zapošljavanje, uključivanje u život…… Pojedinačni problemi tiču se svake organizacije ponaosob, s obzirom na to da je problema mnogo, shodno vrsti invalidnosti i potrebama koje invalidnost iziskuje.
Ovakve organizacije i udruženja, osim osoba sa invaliiditetom, okupljaju i roditelje, hranitelje i staratelje dece. I sve se trude da probude svest, najpre lokalnih zajednica, a potom i države da obrati pažnju na njih i probleme rešava počev od prioritetnih i životno važnih, pa nadalje.
Stiče se utisak da se taj proces odvija prilično haotično. U zavisnosti od sposobnosti i preduzimljivosti ljudi u pojedinim udruženjima, od njihove snage i želje da nešto pokrenu, ali i od fit beka zajednice koja treba da čuje njihov vapaj za pomoć. Nekako mi se čini da upravo ta spona nedostaje. Svako priča svoju priču (uključujući i udruženja osoba sa invaliditetom međusobno), a malo ko koga čuje. Ili čuje selektivno onoga koga hoće, kako to biva u našem društvu u svim segmentima života.
A raštimovani orkestar ne može da proizvede dobru muziku. Saznanje da imamo orkestar sa dovoljnim brojem članova, nije dovoljno, ukoliko svako radi kako mu je volja, i ukoliko nema dobrog dirigenta.
Problemi osoba sa invaliditetom su jako kompleksni, sa bezbroj nijansi i zahetva za raznolikim rešenjima. A to podrazumeva ogromnu empatiju i posvećenost, kako bi se nešto uopšte pomaklo sa mrtve tačke. Čini mi se da smo, ne samo u Nišu, već i u čitavoj zemlji „zamrznuti” na poziciji na kojoj samo pričamo, pričamo i obećavamo, a malo toga stvarno i radimo. Malo mi smeta uporno ponavljanje zvaničnika da se radi na „uklanjanju barijera”, da će se ovo ili ono preduzeti kako bi se položaj osoba sa invaliditetom popravio. Ponekad mi se čini da neki, koji te reči izgovaraju, ne bi mogli da ih objasne i nemaju pojma šta su izgovorili. Smeta mi to uporno „uklanjanje barijera”. Kojih, kakvih barijera, kako ih treba ukloniti, i jesmo li neke uklonili, osim sporadičnih slučajeva koje čuvamo kao primer i podsećamo na njih, ponavljajući ko papagaji.
Udruženja i organizacije osoba sa invaliditetom su jako važne u njihovim životima, ali je veoma važno i da međusubno sarađuju i dele brige, jednako kao i uspehe. Ne bih rekla da je baš tako. Osim toga trebalo bi da, kao sila udružena na jednom mestu, stanu pred onim ko zakone pravi, posebno pred onim ko treba da ih sprovodi, i glasno, zajedno zatraže svoja prava.
Ovako, delovanje pro forme, daje male ili nikakve rezultate. Pomaka ima, ali je nedovoljan, a problemi veliki. Zato što svako vuče na svoju stranu i većina „navrće vodu na svoju vodenicu”.
Autor: Milena Vidojković