
Petar Šćepihin, Foto: Lična arhiva
„Prvobitni instinkt”, prva neverbalna predstava urađena u Nišu , prikazana je na Svetski dan pozorišta 27. marta na globalnoj platformi UNESCO-a.
Gledaoci širom sveta su, na platformi The International ITI UNESCO Theatre Institute, mogli da pogledaju deo predstave koja bez teksta, mimikom i glasom uz muzičku podlogu, prikazuje život ljudi koji ne čuju.
Na sceni zajedno nastupaju i glumci koji čuju i oni koji ne čuju, a predstava govori o oslanjanju na intuiciju i nagon – bez reči, koristeći gest, mimiku i emocije.
Predstava je nastala u saradnji Gradske organizacije gluvih i nagluvih Niša i Akademskog pozorišta SKC-a. Tim povodom razgovarali smo sa Petrom Šćepihinom, glumcem Akademskog pozorišta Studentskog kulturnog centra Niš.
Petre, na Svetski dan pozorišta se dogodilo nešto lepo. Za Akademsko pozorište, ali i za glumce, koji to zapravo nisu, ali su odglumili kao profesionalci?
P.Š. Svima nama je velika čast da saopštimo da je „Prvobitni instinkt „ selektovan na UNESK-ovoj listi povodom Svetskog dana pozorišta i mi smo, u ovom slučaju, jedini predstavnici Srbije. Deo predstave je prikazan na UNESKO-voj platformi rame uz rame sa još dvadesetak pozorišta iz čitavog sveta, među kojima su i profesionalna pozorišta. Imajući u vidu da smo mi jedini predstavnik iz naše zemlje, to je za sve nas veliki uspeh.

Foto: Lična arhiva
Da li vas je to saznanje iznenadilo?
P.Š. Veoma, veoma! Zato što je to velika čast s jedne, ali sa druge strane i ogromna odgovornost. Za ovu predstavu su najzaslužniji Milica Lazarević i Mladen Milojković. Projekat je u samom startu bio vrlo zahtevan, jer je trebalo spojiti glumce koji su čujući i gluve glumce, koji na sceni – učeći jedni od drugih i razmenjujući energiju – predstavi daju posebnu draž. Glumci Akademskog pozorišta su učili znakovni jezik, kako bi što bolje odigrali uloge. S druge strane, gluvi glumci su bili divni, oni su toliko – rekao bih pozorišno pelcovani – da imaju neverovatan osećaj, neverovatno dobro se snalaze na sceni, tako da smo igrajući predstavu svi mi zapravo uživali i jedni od drugih učili.
Kako ste došli na ideju da uopšte napravite ovakvu predstavu?
P.Š. Ideja je potekla od Milice Lazarević, Milice Bogdanović i Mladena Milojkovića. Obe Milice su tumači u Gradskom Savezu gluvih i nagluvih Niš, i u sklopu svoji aktivnosti su radile neke predstave, a Mladen Milojković je bio konsultant. Jednoga dana im je sinula ideja da probaju da naprave spoj, da naprave predstavu i da u toj predstavi između gluvih i čujućih glumaca ne bude nikakve razlike. Da predstava bude koreodrama, da se bazira na pokretu, ali da se ta razlika na sceni ne vidi. I ona se zaista ne vidi.
Najpre smo se, zajedno sa Studentskim kulturnim centrom prijaili na konurs Centrifuga Erste banke i dobili budžet. SKC je partner na projektu, koji nam je pored toga obezbedio i prostor za uvežbavanje predstave, i eto tako se rodio „Prvobitni instinkt”.
Ljudi iz Udruženja gluvih i nagluvih zapravo i nisu glumci, već su glumeći sa vama iz Akademskog to postali?
P.Š. Tako je, ali su oni uvek pokazivali interesovanje za glumu. Unutar svog Udruženja oni su imali probe, čak su bili i na jednom od festivala u Kosovskoj Mitrovici, koji pokriva Savez gluvih i nagluvih Srbije. Drugim rečima predstava „Prvobitni instinkt” za njih nije bila početak glume, već prilika da pokažu šta ozbiljnije mogu da urade.
Moram da napomenem da su dve predstave Akademskog pozorišta u Nišu 2016. godine bile prevedene na znakovni jezik i naše pozorište je jedino, južno od Beograda, krenulo sa tom praksom. Neki člnovi Udruženja gluvih i nagluvih – među njima je bilo i onih koji imaju 50 tak godina – su tada prvi put dobili mogućnost da uđu u pozorište i odgledaju predstavu, razumevajući je u potpunosti.

Foto: Lična arhiva
A je li vama, glumcima iz Akademskog pozorišta bilo teško da radite ovu predstavu?
M.Š. Meni lično jeste, zato što je priča jako emotivna.
Predstava je inspirisana romanom „Gospodar muva”. Dakle, grupa ljudi, koji hoće da prave civilizaciju, spontano se nalazi u jednom skloništu. Predstava , zapravo, govori o tome koliko je važno prevazići razlike među ljudima. Kako reaguje vaš instinkt na nešto nepoznato, na nešto novo sa čime se čovek prvi put susretne. Kako svi ti, različiti ljudi po mnogočemu, mogu zajedno da funkcionišu i opstanu. Čak smo u jednom trenutku sve počeli da povezujemo sa pandemijom.
Ponavljam, predstava je izuzetno emotivna, a svima nama je bila velika čast što smo deo takvog projekta u kojem su svi učesnici funkcionisali kao jedan, a rezultat kao što vidite nije izostao.
Petre, mislim da će predstava doživeti istinski uspeh tek kada se uživo bude prikazivala.
P.Š. I ja tako mislim, budući da se sada prikazuje samo onlajn kao performans. Vreme „Prvobitnog instinkta” tek dolazi. A verujem da će biti i drugih, sličnih, predstava.
Rad na predstavi je za učesnike bio veoma izazovan – glumci koji ne čuju uvežbavali su scenski pokret, a oni iz Akademskog pozorišta Studentskog kulturnog centra učili su znakovni jezik. Cilj im je, kažu da onima koji ne čuju zajedno podare jedan umetnički projekat, jer su im kulturne manifestacije nedostupne.
Zbog pandemije, predstava još nije izvođena pred širom publikom. Ali je velika radost za sve da je baš na Dan pozorišta, 27. marta, deo njihovog rada mogla da vidi publika širom sveta.