Autor: Dr Filip Mirić

Foto:: John Hain, Pixabay.com
Prilikom komunikacije sa osobama sa invaliditetom, treba voditi računa o tome da je u središtu komunikacijskog procesa upravo sagovornik sa invaliditetom, a ne njegov pratilac. Suprotno ponašanje, kod same osobe sa invaliditetom može stvoriti osećaj odbačenosti i nesigurnosti. Komunikacija treba da bude usmerena ka sobi sa invaliditetom (Disabled World, 2019). Ovom prilikom će biti prikazana osnovna pravila komunikacije sa osobama sa invaliditetom, kroz prikaz svakodnevnih situacija. Pravila komunikacije sa osobama sa invaliditetom navedena su prema Aleksandrović, Jorgić i Mirić, 2016: 87-89 i prema Jorgić, Aleksndrović, Mirić i drugi, 2020: 92-95.
- O invaliditetu
Jedna od najdublje ukorenjenih predrasuda prema osobama sa invaliditetom iz koje proističu i mnoge druge predrasude je da su ova lica bolesna. Treba imati na umu da, iako invaliditet može biti posledica bolesti, on sam po sebi nije bolest, pa je pogrešno ove osobe tretirati kao bolesne.
- Komunikacija bez negativnog etiketiranja
Osobe sa invaliditetom treba tretirati bez negativnog etiketiranja i korišćenja negativne terminologije, o kojoj je već bilo reči u delu posvećenom jeziku invalidnosti.
- Rukovanje
Ne treba izbegavati rukovanje sa osobom koja koristi protezu jer je ona sastavni deo tela osobe koja je koristi, pa se prema njoj treba ophoditi na isti način kao i prema svakoj drugoj osobi.
- Upotreba svakodnevnih termina
Ne treba se ustručavati od upotrebe svakodnevnih izraza poput „Videćemo se“ ili „Trčim dalje“ prilikom razgovora sa ljudima oštećenog vida, odnosno sa ljudima sa otežanim kretanjem. Ovi izrazi su deo svakodnevne komunikacije i nemaju omalovažavajući karakter.
- Obraćanje
Obraćati se direktno osobi sa invaliditetom, a ne personalnom asistentu ili pratiocu. Ako razgovor duže traje, treba omogućiti vizuelni kontakt sa korisnikom kolica.
- Pružanje pomoći
Uvek pitati osobu sa invaliditetom da li mu je potrebna pomoć, pre nego što je pružite. Nekada je pomoć nepotrebna ili nepoželjna. Pružanje pomoći na neodgovarajući način može da ugrozi zdravlje osobe sa invaliditetom. Ukoliko osoba sa invaliditetom odbije ponuđenu pomoć, onaj ko je pomoć ponudio ne treba da se oseća uvređeno (Disabled World, 2019). Svakodnevne aktivnosti osoba sa invaliditetom ne treba posmatrati kao dela „superheroja“.
- Lični i profesionalni uspesi osoba sa invaliditetom
Lični i profesionalni uspesi osoba sa invaliditetom su plod njihove upornosti, svakodnevnog rada i znanja. Čak i kada poželite da istaknete svoje divljenje zbog određenog uspeha ili postignuća, osobu sa invaliditetom ne treba posmatrati kao natčoveka ili superheroja.
- Invalidska kolica i druga ortopedska pomagala
Invalidska kolica i druga ortopedska pomagala su deo ličnog prostora osobe koja ih koristi. Ne treba se naslanjati na njih niti ih pomerati, bez izričite dozvole korisnika.
- Razgovor sa osobama oštećenog sluha
U ovoj situaciji ne treba se truditi da se govori glasnije, već okrenuti se prema osobi i omogućiti joj da prati mimiku sagovornika. Korišćenje znakovnog jezika, takođe, može biti od pomoći.
- Razgovor sa ljudima sa teškoćama u govoru
Ukoliko sagovornik ima teškoće u govoru, potrebno ga je pažljivo slušati i zatražiti da se deo razgovora ponovi (Disabled World, 2019) . Sagovornik nikada ne treba da simulira da je razumeo osobu sa invaliditetom jer to pogubno po proces komunikacije.
- Put i putovanje
Prilikom objašnjavanja osobi sa invaliditetom neke udaljenosti ili putanje treba uzeti u obzir da neke od njih mogu imati problem sa tačnom procenom prostornih odnosa. U tom slučaju treba koristiti objekte koje su joj poznati za orijentaciju. Problem određivanja prostornih odnosa se može sreći kod osoba koji žive sa posledicama cerebralne paralize i nekih drugih neuroloških stanja.
- Vozači sa invaliditetom
Vozači sa invaliditetom su u specifičnoj poziciji u odnosu na druge učesnike u saobraćaju. Naime, zbog problema na motoričkom nivou, kod ovih osoba može doći do povećanja „psihičke sekunde“ (vremena od uočavanja opasnosti ili prepreke na putu do preduzimanja određene aktivnosti usmerene na savladavanje te prepreke). Zbog toga, kada u saobraćaju učestvuje i vozilo koje je na propisan način (nalepnicom) obeleženo da njime upravlja osoba sa invaliditetom, treba povećati razmak između vozila. Ne treba zauzimati parking mesta označena za vozila osoba sa invaliditetom, vozilima za druge namene jer se time narušava bezbednost i nesmetano odvijanje saobraćaja. Takođe, vozače sa invaliditetom treba poštovati i tretirati na isti način kao i sve ostale učesnike u saobraćaju.
- Psi vodiči
Ne treba se igrati sa psima vodičima koji su dresirani za pomoć u kretanju osobama oštećenog vida jer su “na zadatku”. Svako izazivanje i draženje ovih pasa može ugroziti život osobe koja se kreće uz njihovu pomoć.
- Ustupanje mesta u redu osobi sa invaliditetom
Ukoliko se u redu nađe i osoba koja se otežano kreće ili stoji zbog fizičkog ili senzornog invaliditeta, treba joj ustupiti svoje mesto u redu, kako bi što brže i jednostavnije ostvarila neko svoje pravo. Na taj način se iskazuje poštovanje prema ovim osobama i olakšava im se svakodnevno funkcionisanje.
- Uklanjanje predrasuda
Neophodno je stalno preispitivanje stavova prema invaliditetu i invalidnosti u cilju njihovog unapređenja. Proces uklanjanja predrasuda je dug, ali njegovi rezultati dovode do stvaranja istinski inkluzivnog društva, koje pruža jednake mogućnosti svim svojim članovima. Borba protiv diskriminacije osoba sa invaliditetom nije borba za njihovu „posebnu zaštitu i specijalni tretman“, već težnja ka dostizanju pune ravnopravnosti jer ljudi nisu isti, ali jesu ravnopravni u svojim pravima i obavezama.
- Deca sa invaliditetom
U susretu sa osobom sa invaliditetom ne treba obeshrabrivati decu da postavljaju pitanja u vezi sa invaliditetom jer jedino će kroz neposrednu interakciju sa osobama sa invaliditetom, deca moći da zadovolje svoju prirodnu radoznalost i prema osobama sa invaliditetom izgrade ispravan stav lišen predrasuda i stereotipa.
Razvijanju kulture komunikacije sa osobama sa invaliditetom doprinose i mediji, Njihova uloga u ovom procesu je veoma važna. Većina medijskih priloga prenosi informacije o tome šta društvo čini za osobe sa invaliditetom i koja dobra usmerava. U njima dominira socijalni model pristupa invalidnosti, dok podaci najčešće ukazuju na nepoznavanje obaveza proisteklih iz usvojenih zakona. Na nivou stila, retorike i tona naglašava se, očekuje i traži potvrda ubeđenja o problematičnim i teskobnim okolnostima u kojima žive osobe sa invaliditetom. Naglašava se (spasilačka) uloga dominantne grupe i njen doprinos rešavanju problema. Uloga samih osoba sa invaliditetom najčešće je u drugom planu. U odnosu na izbor aktera u ličnim pričama i drugim novinskim člancima čiju su akteri, osobe sa invaliditetom se predstavljaju kao žrtve lošeg spleta životnih okolnosti ili kao superheroji i superbogalji, dok se članovi njihovih porodica prikazuju kao žrtve usled životnih okolnosti i žrtve same osobe sa invaliditetom. U citatima se ističu elementi koji doprinose atmosferi mučeništva, patnje, strahote i zle sreće, a ljudima iz okruženja se, pak, pripisuje izuzetna hrabrost i herojstvo u trpljenju ili se ono što im se dešava prikazuje kao nešto što je neobično i za divljenje (Ružičić, 2014). Ovakvo senzacionalističko izveštavanje o osobama sa invaliditetom svakako ne doprinosi stvaranju uslova za funkcionisanje inkluzivnog društva. Mediji svojim izveštavanjem često doprinose stvaranju pogrešne slike o osobama sa invaliditetom, o njihovim mogućnostima i uopšte ulozi u društvu.
Osobe sa invaliditetom su ravnopravni članovi društva. Uklanjanje predrasuda i stereotipa prema njima je odraz težnje za stvaranjem istinski pravednog društva. Obaveza svih nas je da stalno preispitujemo svoje stavove, čineći ih boljim, što osigurava kako naš lični napredak, tako i napredak društva u celini (Jorgić, Aleksndrović, Mirić i drugi, 2020: 95). Komunikacioni proces je osnovni činilac prenošenja informacija i emocija među ljudima, što ne treba izgubiti iz vida i prilikom kmunikacije sa osobama sa različitim vrstama invaliditeta.
Izvori:
Aleksandrović, M., Jorgić, B., Mirić, F. (2016) Holistički pristup adaptivnom fizičkom vežbanju, Niš: Fakultet sporta i vizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu.
Disabled World (2019) Disability Communication: Etiquette and Communication Methods, 31. oktobar 2019, https://www.disabled-world.com/communication/ [ pristupljeno 16 jun 2020].
Jorgić, B., Aleksandrović, M., Mirić, F., Čolović, H., Dimitrijević, L. (2020) Holistički pristup adaptirnoj gizičkoj aktivnosti – teorija i praksa, Niš: Fakultet sport i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu.