
Foto:Lična arhiva
Prođe još jedan Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Gotovo ga i ne primetismo. Navikli smo na rutinu obeležavanja, pa nam dođe dan kao i svi ostali. Okupe se neka Udruženja osoba sa invaliditetom okupe se neki ljudi, podruže se malo i rastanu do sledeće prilike.
Inače, Generana Skupština UN je te i te godine rekla to i to, pa smo mi od tada počeli da obeležavamo 3 decembar, koji smo posvetili osobama sa invaliditetom. Namerno ne iznosim brojke i podatke, jer nas čak ni to mnogo ne zanima. Jer, da nas zanima, učinili bismo za njih mnogo više no što činimo, i ne bismo svake godine 3 decembra ponavljali, ili čak prepisivali rečenice iz prethodnih godina, u nastojanju da odredimo red, i ispunimo svoju građansku dužnost prema onima, koje u svakodnevnom životu i ne primećujemo.

Foto: Lična arhiva
Jeste li razmišljali nekada u životu šta znači biti osoba sa invaliditetom?
E, ovako. Pokušajte da zamislite kada ste bolesni koliko vam je teško i da ustanete da skuvate čaj. Koliko vas boli i poseta toaletu, a kamo li lekaru. A šta ako ste pak sami i nema ko ni da vam prinese času vode? A onda pomislite da se sa svim tim, ali desetina puta uvećanim problemom susreću osobe sa invaliditetom svakodnevno. S jednom razlikom – vi ćete da ozdravite, a oni će problem imati do kraja života. Možda čak i uvećan.

Foto: Lična arhiva
Iako se Ministarstvo zdravlja trudi i ističe da sistem socijalne zaštite i usluga u zajednici moraju biti dostupni osobama sa invaliditetom, da mora postojati razgranata mreža raznovrsnih usluga u zajednici koja će osobama sa invaliditetom nužno pružiti istinsku mogućnost izbora, ipak se na kraju dana često nega i briga o osobama sa invaliditetom svodi na usluge mobilne sestre, poznanika, rodbine. Da li sam rekla nešto što nije tačno? Ako jesam, ispravite me slobodno.
Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom temelji se na “načelima poštovanja urođenog dostojanstva individualne autonomije osoba sa invaliditetom. Individualna autonomija osobe sa invaliditetom podrazumeva i pravo te osobe da bira gde će, sa kim i kako živeti, kao i njeno pravo da živi samostalno i da bude uključena u lokalnu zajednicu.” Kako je daleko sve ovo od realnosti. Kako reči odzvanjaju šuplje, bez potpore u stvarnom životu.

Foto: Lična arhiva
Jer, problem osoba sa invaliditetom je mnogo kompleksan. Kada o njima govorimo, svi prvo pomisle na osobu u invalidskim kolicima. Da samo znate koliko oblika invaliditet ima. I koliko različitih problema proističe iz svakog invaliditeta. I šta bi sve trebalo uraditi, da se svi oni osećaju onako, kako je Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom predviđeno. Ko može da pohvata sve te konce, i ko može da udovolji svima.
Problem nije u tome može li ili ne može. Naravno, da se sve ne može. Problem je u tome što se ne pokušava ono što se može. Pa da se makar neki od problema osoba sa invaliditetom skinu sa dnevnog reda. I ne samo to, nego da se i osobama sa invaliditetom olakša život barem u nekim segmentima. A oni su zadovoljni, znaju oni da sve ne može. Ali su razočarani zbog totalnog odsustva sluha za sve ono što se može.
Jer kada čovek nešto hoće, on i može. Kako su profesori sa Fakulteta sporta i fizičke kulture u Nišu mogli da isteraju svoje i da naprave obrazovni sistem u ovoj ustanovi po meri osoba sa invaliditetom? Kako su uspeli da onolikom broju invalidnih lica omoguće da se bave sportom i postižu uspehe i na svetskom nivou? Kako im je pošlo za rukom da im pruže mogućnost da se osećaju kao ljudi i zaborave da su po nečemu drugačiji od ostalog sveta?

Foto: Lična arhiva
Pa tako što su hteli, i tako što su se ovom poslu koji podrazumeva pravu inkluziju, posvetili u potpunosti. A kada se tako radi, onda se nađe i vreme, i pristalice, i novac, i sve…….
Nije uklanjanje arhitektonskih barijera, kojih su se svi uhvatili kao pijan plota, rešenje problema osoba sa invaliditetom. To je samo kap u moru ostalih rešenja. Pa da smo od jednog do drugog Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom skidali sa spiska samo po jedan, gde bismo sada bili. Ali nismo.
Jer, osobe sa invaliditetom žive 365 dana u godini, i u svakom danu imaju mali million potreba. O tome valja brinuti, a ne o 3 decembru, koji u krajnjem ništa ne donosi, samo je brojka u kalendaru, da nas podseti koliko smo nepravedni prema njima svih ostalih dana.
Autor: MilenaVidojković