Foto: Lična arhiva
Ognjen Ranisavić, diplomirani socijalni radnik iz Banje Luke, prvi je dobitnik priznanja “Ravnopravno-različiti”, Organizacije amputiraca „UDAS“ iz Bosne i Hercegovine, za doprinos u razvoju zajednice i stvaranju društva jednakih mogućnosti. Pored toga, ovaj svestrani tridesetdvogodišnji Banjalučanin ostvario je mnogobrojne uspehe i na drugim poljima.
Na početku želim da Vam uputim čestitke kao prvom dobitniku nagrade lidera sa invaliditetom. Organizacija UDAS je prepoznala Vaš dugogodišnji rad na unapređenju statusa i promociju prava osoba sa invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa. Kako biste opisali trenutni položaj ove ranjive grupe ljudi u BiH?
Ognjen: Hvala, Milice! Hvala i UDAS-u na nagradi! Teško je dati cjelovit odgovor na pitanje o stanju lica sa invaliditetom kod nas. Pristupačnost je problem sa kojim se sva lica sa invaliditetom suočavaju, u cijelom svijetu, tako je i kod nas. S tim da je stanje mnogo bolje u odnosu na to kako je bilo prije 10 ili 15 godina. Pristupačnost utiče na pokretljivost lica sa invaliditetom, ne možemo da dođemo do svih institucija i sadržaja koji nam trebaju, a to znači i manju mogućnost izbora obrazovanja i izbora poslova, a to onda povlači i težu situaciju finansijski i manju kvalitetu života. Ukoliko želimo bolji kvalitet života to poboljšanje zahtjeva dupli rad, rad na poboljšavanju sistema da postane osjetljiviji na potrebe lica sa invaliditetom i rad u smislu svakodnevnog rada, posla, zaposlenja, da omogućimo sebi veća primanja i bolji ekonomski status. Lica bez invaliditeta ukoliko žele da poboljšaju svoj kvalitet života dovoljno je da se posvete samo poslu i već mogu da osjete poboljšanje. Mi, ipak, moramo malo više raditi za isti nivo poboljšanja kvaliteta života. I ne smatram ovo nekim izgovorom ili pozivom na sažaljenje, nego blagoslovom, i ponosno to ističem. Lice koje ima problem više, u odnosu na svakodnevne ljude i probleme, je snažnije, ali i, na neki paradoksalan način, zadovoljnije životom. Taj fenomen ne znam da objasnim, ali svi ga vidimo i primjetimo. Dakle, naš položaj nije na nekom nivou na kome bismo svi željelji da bude, ali opet nije ni tako loš i težak, kako to percipira javnost. Trebamo raditi više svi i biće bolje.
Po Vašem mišljenju, koji su najveći problemi i barijere s kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom?
Ognjen: Problemi pristupačnosti, a samim tim i nepostojanje jednakih šansi, nejednakost u pravima i dostupnosti resursa, su ultimativni problemi lica sa invaliditetom, pa onda svi ostali, svakodnevni.
Da li bi osnaživanje lica s invaliditetom kroz veće uključivanje državnih, ali i ostalih institucija, pomoglo poboljšanju kvaliteta njihovog života?
Ognjen: Apsolutno, osnaživanje lica sa invaliditetom na bilo koji način će poboljšati kvalitet njihovih života. Što smo snažniji jače se čuje naš glas, jači glas znači da će nas jasnije i glasnije čuti oni koji donose važne odluke koje nas se tiču. Država kao jedan dio slagalice može da uradi mnogo da se položaj lica sa invaliditetom poboljša, ali je potrebno i državi pomoći da bolje “vidi” i prepozna potrebe lica sa invaliditetom, a to možemo i moramo mi da uradimo, da se nametnemo i budemo ti koji će reći šta nam treba i “prisiliti” državu da bude bolja.
Postoje brojne predrasude i diskriminacije u svakodnevnom životu. Da li treba raditi na edukaciji ljudi u ophođenju prema osobama s invaliditetom?
Ognjen: Postoje. Treba raditi na normalizaciji ophođenja prema ljudima sa invaliditetom. Bojim se da je edukacija riječ koja traži sate učenja ophođenja prema ovim licima. Više sam za prirodan način ophođenja, onako kako se ophodi prema svim ljudima, onako kako to svakodnevna pristojnost i kultura ophođenja nalažu, bez prevelike i bespotrebne obzirnosti koja je često ljepše lice diskriminacije.
Foto: Lična arhiva
Vašim ličnim primerom ste pokazali da se može izaći kao pobednik iz teške životne situacije. Hoćete li nam reći od čega bolujete?
Ognjen: Radi se o dječijoj paralizi, polio paraliza, koja je zahvatila sve ekstremitet, ruke i noge, ali i koja nije konačna, pa se dosta mišića i vratilo i u stanju sam da živim i funkcionišem samostalno, da kontrolišem WC i da živim jedan kvalitetan i ispunjen život. Ako je pobjeda živjeti život najbolje što možeš u datom trenutku, onda jesam pobjednik, kao i svi ostali koji žive svoje živote, sa ili bez invaliditeta.
Kao socijalni radnik, kako ocenjujete efekat pandemije koronavirusa na lica s invaliditetom?
Ognjen: Kao što je u svemu potrebno malo više energije ukoliko ste lice sa invaliditetom, tako je bilo potrebno i u pandemiji da se posveti više pažnje zaštiti lica sa invaliditetom. Ni na jednoj televiziji ili drugom mediju, društvenim mrežama i sl., nije bilo uputstava kako da se lica sa invaliditetom ponašaju u pandemiji. Na koji način da se zaštite od prenosa virusa, kako da dezinfikuju ruke, kako da dezinfikuju pomagala koja koriste, kolica, štake, štapove i ostalo, niko se iz “kriznih štabova” nije plasirao takva uputstva. Ljudima koji imaju oštećenja sluha nisu bila gestovno prevođena svakodnevna uputstva i pravila koja su nam najviše stizala putem televizija. To su samo neki od propusta koje sam uspio da primjetim bez dubljeg istraživanja te problematike, vjerujem da ima još dosta nekih izazova sa kojima su se suočavala lica sa invaliditetom tokom pandemije.
Imate brojna interesovanja kao što su: marketing, muzika,mediji sport, angažovanje u različitim kampanjama u nevladinim organizacijama vezanim za poboljšanje uslova života OSI. Odakle crpete energiju?
Ognjen: Energiju svako ima, ali neki ne žele da je koriste. Moj izvor je želja i svijest da je život samo jedan i da ga vrijedi živjeti. Kao i partija pokera, ako si pristao da igraš, igraš je sa kartama koje si dobio, pa šta bude.
Dva puta ste vicešampion u stonom tenisu BiH. Povreda Vas je spečila u učešću na Paraolimpijskim Igrama u Tokiju. Kakvi su Vaši sportski rezultati?
Ognjen: To su neki najznačajniji rezultati. Povreda je stala na put pripremama za Olimpijadu, nije glavni uzrok neodlaska, ali je u mnogome uticala na to. Osim ovih dostignuća koje ste naveli u sportu i nemam više čime da se pohvalim, hahahaha.
Foto: Lična arhiva
Za kraj razgovora, otkrijte nam neke od Vaših budućih ideja i planova?
Ognjen: Plan je nastaviti sa započetim aktivnostima i radom kao i od sada. Vrijeme nije pogodno za neke dugoročnije planove i predviđanja, pa se bojim da ih i pišem. Vidjećemo šta vrijeme donosi, nadam se prestanku ove pandemije dosadne i vraćanju u neku, uslovno rečeno, izvjesniju svakodnevnicu.
Hvala Vam na ukazanom povjerenju da govorim za vaš medij i hvala vam što omogućavate da se glas lica sa invaliditetom čuje u javnosti. Želim Vam mnogo uspjeha u radu u budućnosti, mnogo godina da potrajete, jači i veći!
Autor: Milica Živković
