Foto: Licna arhiva
Dragan Tepavčević je rođen u Nikšiću 1986.godine. Završio je Fakultet političkih nauka, smer socijalna politka i socijalni rad. Zaposlen je u Centru za socijalni rad u Podgorici. Oženjen je i ima jednu ćerku. Uprkos cerebralnoj paralizi, uspešno je savladao sve životne izazove.
U razgovoru koji sledi, on nam je otkrio neke detalje, sa željom da podstakne sve ljude da se istrajno bore za svoje ciljeve.
–Dragane, prošli ste trnovit put od detinjsta, preko srednjoškolskih dana do sticanja fakultetske diplome i zaposlenja. Kako opisujete period odrastanja i školovanja?
S obzirom da u to vrijeme nije bilo servisa podrške u zajednici koji bi bili od pomoći u mom procesu obrazovanja, taj period je bio pun neizvjesnosti, borbe, stresa i prilagođavanja određenoj sredini. Najprije, trebalo se odlučiti gdje ću i kako ići u školu. Iako potičem iz radničke porodice, u kojoj roditelji nijesu imali puno mogućnosti, nijednog trenutka se nije postavljalo pitanje da li trebam ići u školu ili ne. Osnovnu školu upisao sam u Nikšiću. Olakšavajuća okolnost za adaptaciju na školu i školske drugare bio je moj brat od strica koji je išao sa mnom u razred.
Od polovine petog razreda svoje školovanje sam nastavio u tadašnjem Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine Podgorica, današnjem Resursnom centru Podgorica. To je bilo moje prvo odvajanje od porodice i ujedno vrlo stresan životni period. Iako je sistem obrazovanja bio isti kao i u „redovnim školama“ postojale su velike razlike između njih. Prije svega, mnogo su manja odelenja u Zavodu u odnosu na „redovne škole“. U navedenom Zavodu završio sam drugi dio osnovne škole i srednju školu, pravno – administrativni smjer. Nakon završene srednje škole upisao sam i završio Fakultet političkih nauka, smjer socijalni rad i socijalna politika.
Upisom na fakultet, uslijedio je opet period adaptacije na novo okruženje, nove ljude, veće obaveze, drugačiji život… Srećom, brzo sam se uklopio, upoznao nove ljude, a sa nekima od njih sam danas u kumovskim, prijateljskim, drugarskim i kolegijalnim odnosima.
–Da li ste imali poteškoća u procesu zaposlenja? Gde trenutno radite?
Ja sam svoje radno iskustvo počeo da stičem još tokom studija. Radio sam četiri godine u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore. Tu sam stekao radne navike i određeno iskustvo. Po završetku fakulteta, vrlo brzo mi se ukazala prilika da se zaposlim u struci, odnosno u Centru za socijalni rad Podgorica, gdje i danas radim.
–Kakvo vam je radno okruženje?
Već duži niz godina radim u istoj firmi, gdje sam se veoma brzo uklopio u proces rada. Odnos sa kolegama je krajnje korektan. Dobro su upoznati sa mojim potencijalima i mogućnostima, a tamo gdje nastupe ograničenja zbog mog invaliditeta, spremi su da pomognu. To su veoma rijetke situacije. Uglavnom ravnomjerno dijelimo posao. Bez obzira na to što zgrada Centra za socijalni rad zbog svoje specifičnosti nije u potpunosti prilagođena osobama koje koriste invalidska kolica, prilično dobro funkcionišem u istoj. Nadam se skorijem poboljšanju uslova rada, kako za mene, tako i za kolege sa kojima radim.
–Jeste li se susretali sa predrasudama u životu?
Da, naravno. Ko nije? Za sve što sam započinjao u životu, posebno u ranoj mladosti, postojala je doza predrasuda u okruženju gdje sam bitisao. To mi je u početku malo smetalo, a kasnije sam sve manje obraćao pažnju na takve situacije. Što sam stariji i ispunjeniji, manje je i predrasuda.
One mogu da vas dodatno motivišu, ako ste dovoljno mentalno jaki. Zavisi i od toga od koga dolaze, u kom trenutku i kako ih doživljavate.
-Postoje li emotivne barijere u prihvatanju osoba sa invaliditetom?
Da, postoje. Moguće da su one i najizražajnije barijere sa kojima se osobe sa invaliditetom susreću. Moje je mišljenje da osobe sa invaliditetom mogu u značajnoj mjeri uticati da takve barijere budu mnogo manje. Mislim da osobe sa invaliditetom ne trebaju sebe da doživljavaju i tako predstavljaju samo kroz prizmu svog invaliditeta. Osobe sa invaliditetom su, prije svega ljudi i treba na nas gledati kroz ljudske osobine Veliki broj osoba sa invaliditetom ima problem da napravi taj jedan korak koji bi mogao kasnije odvesti u emotivnu vezu. Važna je odlučnost i pozitivan stav. Naravno, kao i kod svih, treba imati i sreće da sretnete „pravu“ osobu.
Foto: Licna arhiva
–Ostvarili ste se u ulozi supruga i osnovali porodično gnezdo sa svojom sadašnjom suprugom Jovankom. Opišite nam kako se desio taj sudbonosni susret?
Hm, duga priča. U najkraćem, toga dana sam bio na sastanku sa tadašnjim direktorom Centra za socijalni rad Nikšić u vezi mog potencijalnog radnog prelaska u tu radnu jedinicu. Na pitanje direktora da li sam oženjen, odgovorio sam sa ne. On je na to u šali rekao da mi nema prelaska dok se ne oženim. Istog dana sam sasvim slučajno posjetio jednu NVO u kojoj se Jovanka upravo bila zaposlila i tada smo se upoznali. Relativno brzo smo ušli u emotivnu vezu, a kasnije je krunisali brakom.
–Kako je okolina reagovala na to, da li ste se osvrtali na komentare sa strane?
Okolina je uglavnom pozitivno reagovala. Međutim, kako su naše fotografije sa vjenčanja nekontrolisano preplavile društvene mreže, bilo je raznih komentara. Najviše ih se odnosilo na čestitke, a bilo je i onih koji od nas pravili heroje. Posebno od Jovanke, jer je se udala za momka u kolicima. Bilo je i poziva da prave emisiju o nama.
Mi na to nijesmo obraćali pažnju. Nijesmo željeli nikakvu ekskluzivu. Posvetili smo se nama i našim najbližima.
Foto:Licna arhiva
– Postali ste nedavno roditelji ćerkice Aleksije. Kako se promenio Vaš život?
Dolazak djeteta je velika promjena u životu svakog roditelja. Radost i sreća, prije svega. Zatim, odgovornost je značajno veća kada smo dobili dijete u odnosu na život ranije. Izazovi su mnogo veći. Kako obezbijediti egzistenciju, kako podizati i vaspitavati dijete… Poseban izazov za nas osobe sa invaliditetom jeste kako fizički odgovoriti na potrebe djeteta. Međutim, sve je izvodljivo kad postoji volja, ljubav, razumijevanje i porodična podrška. Čak, dijete veoma brzo shvati koje su fizički nedostaci roditelja i samo se prilagodi situaciji.
–Aktivni ste vozač, što je retkost među osobama sa invaliditetom. Kakva su Vaša iskustva u saobraćaju?
Moja iskustva su uglavnom pozitivna, iako u Crnoj Gori postoji visok stepen saobraćajne nekulture i nepoštovanja saobraćajnih propisa koji se odnose na osobe sa invaliditetom, čime se lica sa invaliditetom demotivišu za polaganje vozačkog ispita.
Imati mogućnost da upravlja automobilom, za osobu sa invaliditetom znači slobodu, samostalnost, nezavisnost i mnogo veću mobilnost. Iako volim da upravljam automobilom, ponekad poželim da imam zamjenu.
–Da li Vam se dešava da u toku putovanja nailazite na neke prepreke?
Ne, nijesam imao do sada nekih značajnijih prepreka.
–Angažovani ste u NVO “Ekvivalent” u Podgorici. Kako ocenjujete položaj osoba sa hendikepom u Crnoj Gori?
Određeni napredak postoji u odnosu na neki prethodni period. Međutim, ti pomaci su jako spori. Iako imamo relativno dobro zakonodavstvo, ljudska prava osoba sa invaliditetom se rijetko poštuju. U svakom segmentu života osoba sa invaliditetom postoji prostor za napredak. Mislim da najviše energije treba usmjeriti na oblast kvalitetnog obrazovanja i zapošljavanja. Naravno, jedan od preduslova da to bude izvodljivije je dostupnost obrazovnih ustanova, javnih ustanova, preduzeća…
Kada je u pitanju napredak, trenutno se radi na reformi sistema utvrđivanja i procjene invaliditeta što bi trebalo da dopriense pravednijem i jednostavnijem načinu ostvarivanju određenih prava po osnovu invaliditeta.
Međutim, da bi položaj osoba sa invaliditetom bio bolji, pored navedenog, neophodno je da sve osobe sa invaliditetom koje su zauzele pasivan stav po pitanju ostvarivanja svojih prava i socijalizacije se dodatno motivišu i osnaže za aktivaciju i uključivanje u sve segmente društvenog djelovanja.
-Koja je Vaša poruka?
Ne čekajte da se nešto samo od sebe desi, već budite kreatori svoga života. Prepreke su tu samo da vas ojačaju.
Autor: Milica Zivkovic
