Autor: dr Filip Mirić

Foto:Pixabay.com
Osobe sa invaliditetom su neretko izložene različitim oblicima nasilja. Zdravstveni radnici, zbog prirode posla koji obavljaju, prvi uočavaju tragove nasilja. Njihova je obaveza je da nasilje prijave nadležnim državnim organima, ali i obezbede odgovarajuće nalaze koji bi mogli biti dokazi u eventualnom krivičnom postupku prema nasilniku. Dakle, njihova uloga u reakciji na nasilje se ne završava pružanjem medicinske pomoći žrtvi.
Briga o svim pacijentima je profesionalna i moralna dužnost svih zdravstvenih radnika. Ovu obavezu najslikovitije ilustruju odredbe Kodeksa medicinske etike Lekarske komore Srbije (Kodeks medicinske etike Lekarske komore Srbije, Službeni glasnik RS, 104/2016, u daljem tekstu: Kodeks). Naime, odredbama članova 4 i 5 ovog Kodeksa propisano je da je Dužnost lekara je da svoju profesionalnu aktivnost obavlja savesno, po pravilima medicinske struke i sa potrebnom pažnjom, u skladu sa načelima medicinske etike i načelima čovečnosti. Lekar treba uvek da ima na umu apsolutnu obavezu čuvanja ljudskog života i zdravlja, poštujući osnovno načelo medicinske etike “primarno ne naškoditi”. Lekar je dužan da lekarsku pomoć pruža svima jednako, bez obzira na godine života, pol, rasu, nacionalnu pripadnost, veroispovest, društveni položaj, obrazovanje, socijalno poreklo, političko ili drugo ubeđenje, imovinsko stanje, jezik, kulturu, vrstu bolesti, psihički ili telesni invaliditet ili drugo lično svojstvo, poštujući ljudska prava i dostojanstvo svakog čoveka.
Iako su zdravstveni radnici dužni da brinu o zdravlju svojih pacijenata bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u pomenutom Kodeks je propisano da posebnu brigu lekar posvećuje fizički i psihički hendikepiranoj deci, bilo da su hospitalizovana u specijalnim ustanovama, ili da se radi o deci u sopstvenim porodicama. Lekar je dužan da nadležnim institucijama prijavi svaku sumnju na nasilje ili zanemarivanje deteta. (čl. 50). Iako se u pomenutom aktu koristi pogrešna terminologija za označavanje dece sa invalidittom (“hendikepirana deca”), sasvim je jasna njegova intencija. Upotreba neadekvatnih termina za označavanje osoba sa invaliditetom u pravnim aktima Republike Srbije je problem koji zaslužuje posebnu pažnju.
Detaljna analiza zakonskih rešenja iz oblasti zdravstvene zaštite od značaja za postupanje u slučajevima nasilja, bi u mnogome prevazišla karakter ovog teksta. Umesto toga, biće izneti neki praktični saveti za postupanje zdravstvenih radnika u slučajevima nasilja nad osobama sa invaliditetom:
- Lekar mora biti svestan značaja svoje profesije za društvo u svakom trenutku posebno kada je reč o žrtvama nasilja koje pritom imaju neki oblik invaliditeta. Pružanje pomoći žrtvi, uzimajući u obzir i specifičnost njegovog invaliditeta, osnovni je zadatak svakog zdravstvenog radnika.
- Potrebno je, bez odlaganja obavestiti policiju i tužilaštvo o svim slučajevima nasilja.
- Aktivna saradnja sa državnim organima koji vode krivični postupak.
- Dokumentovanje povreda i zdravstvenog stanja žrtve.
- Obaveza svedočenja u krivičnom postupku, ukoliko organ koji vodi postupak smatra da je to neophodno.
Adekvatno postupanje lekara u slučajevima nasilja ima višestruki preventivni efekat koji se ogleda u sledećem:
- pruža se psihološka podrška i zdravstvena zaštita žrtvi nasilja;
- obezbeđuje se dokumentovanje telesnih povreda i drugih oblika ugrožavanja života i tela žrtve na način da nalazi mogu biti korišćeni kao dokaz u sudskom postupku;
- obezbeđuje se i generalna prevencija nasilja kroz podizanje svesti građanja o njegovoj opasnosti i jačanje poverenja u zdravstveni sistem.
Zaštita od nasilja zahteva zajedničku aktivnosti svih društvenih činilaca i profesionalaca različitih specijalnosti, među kojima posebno mesto zauzimaju zdravstveni radnici. Jedino se takvim pristupom može pružiti adekvatna pomoć i podrška žrtvama.
Izvor:
- Kodeks medicinske etike Lekarske komore Srbije, Službeni glasnik RS, 104/2016