Foto: Lična arhiva
Život se ponekad ozbiljno poigra sa čovekom. Dodeli mu ulogu i cara i prosjaka, pa mu još sve začini i tugom, koja je neizlečiva.
Doktor za rokenrol, Milić Vukašinović, je mogao mnogo više. Nije mu se dalo, što ne znači da po ko zna koji put nije pronašao smisao života.
Ne bih ja, gospodnine Vukašinoviću, Vaš život delila na segmente – dobre i loše. Pitao bih Vas na početku – koji od ta dva je prevagnuo – sreća ili tuga?
M.Vukašinović – Još kao mlad sam shvatio da se sve u životu odvija dijalektički po principu jedinstva suprotnosti i sve što postoji, postoji zato što ima svoju negaciju i ta interakcija je život, pa je tako normalno da se u čovjekovom životu smjenjuju sreća i tuga a s obziromna to da sam u životu doživio najveću tugu gubitkom svoje ćerke, davno sam izjavio da ko god ima dijete mora biti spreman na umanjenu sreću u životu, jer ako mu je dijete nesrećno, nesrećan će biti i on, a meni se desilo ono najgore.
Nije mala stvar svirati, kao mlad čovek, u Bijelom dugmetu. Pretpostavljam da u tom trenutku pomisli: Pa svet je moj! Jeste li tada sanjali neki drugačiji život?
M.Vukašinović – – S obzirom na to da sam jako rano počeo da sviram bubnjeve, sa 12 godina i već sa 13-14 svirao i igranke po Sarajevu i bio vrlo popularan kao čudo od djeteta na bubnjevima, slava i popularnost me prate od samog početka mog bavljenja muzikom, što se kasnije pojavom šoubiznisa i medijskom prezentacijom muzičara samo diglo na mnogo viši i masovniji nivo, pogotovo sa “Bijelim dugmetom”, s tim što kad si jako talentovan, slava i lova se podrazumijevaju, da upotrijebim moderni izraz “by default“ i pogotovo kad sam kao lider svoje grupe i kao uspješan autor i narodne muzike postigao ogromnu popularnost, jače je ipak meni bilo ono kad sam na igranci kao klinac oduševio publiku i u sebi rekao “to je to, svijet je moj“ i u nikakvom drugom životu nisam sebe vidio već tom pod svjetlima pozornice, dijeleći svoj talenat sa publikom.
Foto: Lična arhiva
Vaša karijera je, rekao bih, išla krupnim koracima. Italija, London, svirka sa „Indeksima“, do vlastitog benda „Vatreni poljubac“. Koliko ovakvi momenti ponesu i uzdignu čoveka?
M.Vukašinović – Djelimično sam već odgovorio na ovo pitanje samo nisam rekao da sam sebi od početka postavio vrlo visok cilj a on je da budem najbolji i najuspješniji svojim umijećem sviranja i svojim pjesmama ali na svjetskom nivou, da budem svjetska zvijezda, zbog čega sam i živio u Londonu 3 godine i tamo postao autentični autor muzike, što mi je bio primarni cilj, jer se ne može ni postati svjetka zvijezda kopirajući tuđe pjesme već samo svojom autentičnom originalnošću.
Pisali ste i pesme za mnoge pevače narodne muzike. Meni je ostala u sećanju pesma „Sećaš li se Sanja“ koju je pevao Toma Zdravković. A bilo ih je puno.
M.Vukašinović – Ja sam u narodnoj muzici sa pjevačicom Hankom Paldum napravio revoluciju sa svoja dva hita “Voljela sam voljela” i “Ja te volim” ili kako je neki zovu “Tražio si sve” – i podigao narodnu muziku na viši, koncertni nivo i zaradio velike pare s obzirom na to da sam bio prvi autor koji je sam uradio prvi Hankin album “Sanjam” sa 8 pjesama, a koji se prodao u milionskom tiražu. Pjesmu “Sjećaš li se Sanja” sam uradio za sarajevskog pjevača Semira Cerića Koketa kao cijeli njegov prvi album i “Sanja” je momentalno postala hit ali lokalno u Sarajevu i okolini, što je Koketu bilo dovoljno da krene da tezgari. Nije htio da ode sa mnom u Beograd i da poslije mjesec dana bude jugoslovenska zvijezda i onda je Toma Zdravković čuo Koketovu “Sanju” i otkačio totalno na pjesmu i zamolio me da je on snimi i izda, što je i uradio i proslavio pjesmu širom Jugoslavije.
Koliko Vam je nemirni duh, ono buntovničko u Vama – da tako kažemo, škodilo u životu? A uvek ste bili drugačiji – nekima se Vaša različitost dopadala, a nekima nije.
M.Vukašinović – Pa s obzirom na to da sam ja doktor za rokenrol, normalno je da nikad ne idem linijom manjeg otpora niti se libim da stvari kažem kakve jesu ne obazirući se da li to nekome smeta ili ne i baš zbog toga sam mnogim ljudima idol dok me neki naprosto ne mogu smislit’, pogotovo što sam stalno bio u vrhu i u centru pažnje čak i kad sam bio mrtav pijan, a što je znalo biti vrlo često, zbog čega sam se i liječio od periodičnog alkoholizma. Ima 10 godina kako ne pijem ni kapi alkohola jer mi je mjera u piću bila klinička smrt.
Ništa nije lako u životu, čak i kada se ide ka uspehu. Ali je mnogo teže kada život počne da se kotrlja naniže. I to Vas je zadesilo. Kako ste isplivali?
M.Vukašinović – Kad govorimo o uspjehu, od mene su u Londonu htjeli da prave svjetsku zvijezdu kad sam osamdesete odnio tamo demo snimke pjesama na engleskom i kad su otkačili na moje pjesme koje su bile preteča punk-pop-a, pravca u muzici koji je zavladao 5-6 godina kasnije. Ja sam, međutim, tada imao ogromne pare od narodne muzike i jedino me interesovalo da se opijam i kurvam i za taj razvrat i blud mi nije bila potrebna svjetska slava, jer sam to već imao. I tako je to išlo dok su trajale te velike pare, a onda me strefila kletva “dabogda imao pa nemao“ koja se teško preživi ali eto, preživio sam je.
Ko je danas Milić Vukašinović – kakav je čovek?
M.Vukašinović – Milić Vukašinović je i danas doktor za rokenrol i sa svojom grupom „Vatreni poljubac” završavam novi album, u teškom roku naravno i ne radim više ništa što me može ponovo učiniti bogatim, već samo ono što me čini srećnim.
Foto: Lična arhiva
Jeste li razmišljali o tome da svako od nas nosi neki svoj teret ponekad, ili celog života. Osobe sa invaliditetom ga nose tokom ćitavog života. Kakav stav imate prema njima?
M.Vukašinović – Svako od nas u životu može postati invalid, ali s obzirom da ti je život onakav kakve su ti misli u glavi, nikakvi fizički nedostatci nisu prepreka da u glavi proizvedeš srećne misli koje će da ti oboje život, više nego nekome ko nema fizičke nedostatke, ali je invalid u mozgu.
Autor: Gojko Agatonović
