Matija Dedić – Mislim da mi je džez bio suđen

Autor Uklonimo barijere

Autor: Gojko Agatonović

Uklonimo Barijere

Foto: Matija Dedić, privatna arhiva

Matija Dedić je hrvatski džez pijanista i kompozitor mlađe generacije. Rođen je 1973. godine u Zagrebu. Sin je istaknutih hrvatskih muzičara, pevačice Gabi Novak i kantautora Arsena Dedića. Kako je odrastao u muzičkoj porodici, čini se da mu je muzika kao životno opredeljenje bila suđena, ili, pak, genetski nametnuta. No, kada se govori o Matiji i muzici, ne može se izostaviti ni ljubav prema notama.

Matija je već sa pet godina počeo svirati klasičnu muziku na klaviru. Slušao je skoro sve muzičke stilove, ali je još u ranoj mladosti otkrio džez koji mu daje mogućnost kreativnijeg i ličnog pogleda na muziku. Nakon završene srednje muzičke škole odlazi u austrijski grad Grac (Graz) gde upisuje džez akademiju. Privatne časove imao je kod Džona Tejlora (John Taylor) iz Kelna, zatim kod Hala Galpera (Hal Galper), Bila Dobinsa (Bill Dobinsa) i Berija Herisa (Barrya Harrisa). Diplomirao je u klasi profesora Haralda Nojvirta (Harald Neuwirth).

Vrativši se u Zagreb postiže veliki uspeh na hrvatskoj muzičkoj sceni, a 2004. objavljuje svoj album „Tempera“. Dedić je na njemu snimio dvanaest pesama Zlatana Stipšića Gibonnija po sopstvenom izboru. Godinu dana kasnije objavljuje album „Drugi pogled“ u kojem su sadržane najpopularnije kompozocije njegovog oca Arsena Dedića, kao što su,  „Sve te vodilo k meni“, „Kuća pored mora“, „Ni ti, ni ja“, „Ne plači“, „Razgovor s konobarom“ i „Moderato cantabile“. Priprema novi album, a o muzici, saradnji sa Arsenom koji nas je napustio 2015. godine ostavivši neizbrisiv trag na balkanskoj muzičkoj sceni, majkom Gabi, džezu i o još po nečemu govorio je za naš portal.

Album sa džez obradom pesma Zlatana Stipšića Gibonnija snimili ste 2004. godine. „Tempera“ je nedavno dobio i svog naslednika ili nastavak, zavisi kako ko gleda na to – „Tajna vještina – Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija“. Zasto bas Gibonni?

 Kako sam 2005. godine snimio album „Drugi pogled“, glazbu pokojnog oca, tako sam želio snimiti solo piano i Gibonnijevu glazbu, isto kao što sam napravio i sa albumom „Matija svira Arsena“. Zašto Gibonni? Kroz sve ove godine za mene se nije pojavio novi autor sa toliko pjesama koje volim i u kojima svirajući ih, imam potrebne sve glazbene elemente koji mi omogućavaju baš onakav pristup muziciranju kojem sam sklon. U pitanju su pretežno balade i jako su prikladne mojem senzibilitetu. Uz to, prijatelji smo, surađujemo preko 15 godina i razumijemo se međusobno.

Koje su Vas njegove pesme najviše  „kupile“?

 Žeđam, Kad sam nasamo s njom, Nisi više moja bol…

 Rođeni ste u muzičkoj porodici, ali kako to da ste se opredelili baš za Džez muziku?

 Mislim da mi je džez bio suđen. U njemu sam pronašao svoj izričaj s obzirom da su moji roditelji pokrivali skoro sva područja glazbe. Nije bilo lako pronaći svoj put. Izraziti talent za pjevanje i pisanje pjesama ionako nemam, a odlaskom u improvizatorske vode i slobodnije forme makar sam donekle izbjegao vječitu usporedbu sa roditeljima koji su legende i napravili su izuzetne karijere koje ja u svakom slučaju ne mogu doseći.

Uklonimo Barijere

Foto: Matija Dedić, privatna arhiva

 Za sobom imate preko 20 godina rada. Sarađivali ste sa mnogim fenomenalnim muzičarima. Koje saradnje su vam najmilije?

 S obzirom na veliki broj raznih suradnji (nevezano žanrovski), uvijek zbog kolegijalnosti i zahvalnosti izbjegavam odgovor na to pitanje.

Od koga ste za ovih 25 godina najviše naučili o muzici?

– Raznih uzora i utjecaja imam puno od malih nogu, ali svojim sam upornim radom sam sebe na neki način naučio najviše.

Da li ste nekada pomislili da je sve moglo biti drugačije da se niste opredelili za muziku. Postoji li nešto što Vas isto tako privlači kao muzika?

– Veliki sam obožavatelj košarke, pratim ju od svoje 13 godine, te i dan danas odlazim na utakmice kao veliki navijač Cibone, te sam dobro upoznat i u povijest tog sporta, kao i aktualnosti u Evropi i NBA. Imam puno dvd materijala raznih utakmica, a i za vrijeme studiranja dvije sezone u Austriji igrao sam GAK Graz (istina treća liga tada). Mnoge to čudi s obzirom na mojih 1,68. Genetika je ipak presudila.

Koji je odlučujući momenat u Vašoj karijeri?

– Odlučujući moment definitivno je dan kada sam prvi put čuo Keitha Jarretta.  Imao sam negdje 15-16 godina. Tada je lagano bilo jasno kojim putem želim dalje. Klasika naravno zauvijek ostaje moja velika ljubav i inspiracija.

Uklonimo Barijere

Foto: Matija Dedić, privatna arhiva

 Svirali ste sa ocem Arsenom, a i dalje svirate sa majkom Gabi. Kako je to raditi sa roditeljima? Ko je bio teži za sardanju Arsen ili Gabi?

 Otac je bio puno zahtijevniji za suradnju jer je bio strahovit perfekcionist i glazbenik stroge forme. Majka je puno fleksibilnija i sklonija većem glazbenom kolektivu. Arsen je bio toliko jak da je mogao i sam za klavirom baciti ljude u trans.

Kako je došlo do saradnje sa Manuom, sa kojim ste uživo nastupali u Beogradu i Zagrebu?

– Manua sam upoznao prije 10 godina preko Gibonnija. U trenutku kada sam se ponovno odlučio snimiti materijal za strano tržište, poželio sam nešto novo što nije toliko striktno džez. Slušajući predivne Manuove CD ove za ECM, izdavačku kuću koja je i za mene jako bitna dan danas, stupio sam u kontakt sa njim preko zajedničkog prijatelja Miše Relića i vrlo brzo dobio pozitivan odgovor koji me jako radovao. Pripremio sam prikladno njegovom muziciranju na navedenim diskovima, nove autorske skladbe te smo snimili album u Parizu. Imali dvije svirke u Zagrebu i Beogradu te sam nedavno od Hrvatskog društva skladatelja dobio i nagradu za taj uradak na području promicanja domaće autorske glazbe. Vrlo sam sretan i činjenicom da je Manu otvoren i za daljnju suradnju.

Vaše mišljenje o položaju osoba sa invaliditetom u današnjem društvu?

– Oprostite, ali nisam detaljno upoznat o položaju osoba sa invaliditetom, ali se nadam da je on dostojanstven.

Povezane objave