Autor: Gojko Agatonović
Ljiljana Matić Vojičić, privatna arhiva
Ljiljana Matić Vojičić, je supruga Mladena Vojičića Tife, majka jednog djeteta. Za sebe često kaže da po vokaciji „vječiti student“ jer je mijenjajući fakultete shvatila da sebe ne pronalazi na konvencionalnim studijama. Najduže se zadržala na Filozofskom fakultetu, odsjek Slavistika, gdje bi vjerovatno i ostala da se nije razboljela. Zbog rješenja koje joj je ponudila zvanična medicina, a koje nije željela prihvatiti, krenula je putem tzv. alternativne medicine i susrela se s nizom metoda koje su rezonirale s njenim bićem. Tako je na svom putovanju stigla do studija homeopatije.
„Kroz homeopatiju sam otkrila jedan čarobni svijet, prije svega kroz pristup čovjeku i njegovoj bolesti, kakvog sam u svom srcu oduvijek osjećala ispravnim i prije svega ljudskim. Studirajući homeopatiju završila sam edukaciju za Bahovog cvjetnog praktičara, NLP i Theta healing osnovni DNK. Danas prvenstveno radim kao BFRP (Bach Flower Remedies Practitioner) i homeopata“, kaže o sebi Ljiljana Matić Vojičić, žena koja osvaja na prvi pogled.
Šta Vas je podstaklo da razmišljate o osobama sa invaliditetom?
Da budem iskrena, dok nisam upoznala Draganu Rodić nisam mnogo razmišljala o osobama sa invaliditetom i poteškoćama na koje nailaze u svakodnevnom životu. Pozvala nas je da dođemo u Niš u okviru akcije „Uklonimo barijere“. Kroz telefonski razgovor „kliknule“ smo na prvu i jedva sam čekala da stignemo u Niš i da je upoznam. Bila sam fascinirana tolikom pozitivnošću koja je zračila i kroz telefonsku slušalicu. Bez imalo pretjerivanja, dočekala nas je ogromna količina pozitivne energije, ljubavi, brižnosti i posvećenosti kako poslu, druženju, tako i porodici. Tih nekoliko dana u Nišu pamtiću čitav život, ne samo kroz druženje sa Draganom i njenom porodicom, nego i svim ostalim dragim i veselim ljudima koje smo upoznali u Nišu. Odličnu hranu ne treba ni spominjati.
Postoje li barijere u društvu kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, verujem da je tako, ali kako Vi gledate na taj problem?
Ne trebamo zatvarati oči pred činjenicom da barijere spram osoba s invaliditetom postoje, kako fizičke tako i u glavama ljudi. Osobno smatram da je teže ukloniti barijere iz glave, pogotovo na ex jugoslovenskim prostorima zahvaljujući mnogim predrasudama i nedostatku odgoja u smislu prihvaćanja različitosti među ljudima i u društvu. Svako od nas se sigurno nekada našao u situaciji da ne zna kako bi reagovao, da li bi ponudio pomoć nepoznatoj osobi, kako će ona to shvatiti, ako ne ponudimo pomoć, jesmo li bezosjećajni i sl. Mnogi će pokušati izbjeći takvu situaciju jer ne znaju šta učiniti.
Foto: Ljiljana Matić Vojičić, privatna arhiva
Šta se može učiniti po tom pitanju?
Poduzimati stalne akcije koje bi utjecale na osvjetljavanje problematike ljudi sa invaliditetom. Sve počinje od porodice te u okviru iste roditelji trebaju razgovarati sa djecom i objasniti im da su svi ljudi na ovome svijetu različiti po nečemu, da su te razlike kod nekih ljudi vidljive, da nas te razlike ne trebaju ograničavati ni po kom osnovu. Svjedoci smo toga da nedostatak ili invaliditet ne znače nesposobnost. Najbolji primjer toga je Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci, ekipa koja je ostvarila vrhunske rezultate. Primjer iz davne prošlosti je Helen Keller, američka književnica i aktivistica, slijepa i gluva od djetinjstva. Uspjela je savladati sve prepreke, diplomirala na univerzitetu, radila na prosvjećivanju i osvješćivanju javnosti za probleme slijepih i gluvonijemih osoba, držala predavanja širom svijeta, napisala 12 knjiga i više članaka. Mnogo je primjera širom svijeta hrabrih i ljudi punih entuzijazma koji su svoju „nesreću“ pretvorili u izazov i pokazali da je moguće. Svako od nas može, sigurna sam u to, pomoći na neki način.
Kada djeca to nauče u okviru svoje porodice, kasnije u životu neće imati problem da učine nešto po pitanju poduzimanja akcije sa svrhom pomoći drugome.
Ali ima ljudi koji osobe sa invaliditetom ne mogu da private, naprosto ih se klone, ali se čini da je ipak više onih koji bi da pomognu, ali problem nastaje kada se sretnu sa institucijama u društvu?
Nažalost, imala sam priliku čuti i jednu osobu kako govori da nikada ne bi ušla u bazen u kom je osoba sa invaliditetom. Kako onda očekivati od jedne takve osobe da izdvoji novčana sredstva, angažuje radnike da naprave pristupnicu osobama sa invaliditetom ili zaposli osobu s invaliditetom?! Onaj ko nema barijeru u glavi će vrlo lako, uz pomoć ljudskosti i dobre volje, ukloniti i fizičku barijeru. Mislim da kod većine ljudi postoji dobra volja i razumijevanje, međutim problem nastaje kada se dođe do institucija i barijera u glavama pojedinih uposlenika u tim institucijama.
Pomaka, makar i malog, ipak ima?
Evidentna je diskriminacija osoba sa invaliditetom u svakodnevnom životu jer im je otežan, ponekad i nemoguć pristup različitim uslugama. Jedan od pozitivnih primjera akcije u smislu osvještavanja ljudi, a vezano za probleme s kojima se suočavaju ljudi s invaliditetom je kratki film Sandre Silađev pod nazivom „Rijaliti u kolicima“, također i Jasmin Džemiđić sa sit-down komedijom „Sjedi da se ispričamo“.
