Foto: Lična arhiva
Krešimir Butković je rođen 1973. godine u Zagrebu. Nakon završene Srednje komercijalne škole, upisuje Fakultet političke znanstvenosti u Zagrebu, ali prekida studiranje usled zdravstvenih problema. Diplomirao je logoterapiju. Od 1991. godine objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima, kolumne za internet portal SEEbiz, u “Agroklubu”, a od 2010. godine osvrte, recenzije i kratke priče u “Rapskom listu”. Tekstopisac je i sarađuje sa brojnim muzičarima.
Njegova poezija je 2003. godine ukoričena u zajedničkoj zbirci Svetlost ognjišta. Napisao je dve zbirke poezije – Šetnja života (2004) i Krug dana (2012) i pet romana za odrasle, Fifty-fifty (2013), Molitelj (2014), Žanin gambit (2016), Kako si ga tražila (2017) i Pukovnikova ljubav (2019). Izašla su mu i dva avanturistička romana za decu – Bornin vremeplov (2016) i nastavak istog, Borna na Rabu (2018). Objavio je i jedan audio roman za decu Modri zvezdani vlak na YouTube kanalu “Naklada Uliks – Rijeka” koji je “Naklada” 2020. godine i štampala. Pobednik je književnog konkursa 2020. godine “Zvonko” sa svojim romanom Bok Roko! iste te godine. Na “Petrarca festu” osvojio je treću nagradu za najbolji sonet 2015.
Usled kobnog skoka u more 1990. godine, doživljava tešku nesreću, i ostaje nepokretan – kvadriplegija. Pokretač je plivačkog maratona za osobe s invaliditetom “Srcem protiv barijera”, koji se već 11 godina održava na Rabu.
Imate bogat književni opus, gospodine Butkoviću. Gde pronalazite inspiraciju za Vaša dela?
Butković – Život je sam po sebi bestseler. Inspiraciju crpim iz vlastitog života i ljudi oko mene. Ponekad mi se radnja ”odvrti” u snu, poput filma. Tad napišem sinopsis, a ostalo je ”pričanje priče” kao da sam s nekim na kavi. Uglavnom je radnja linearna.
Pišete i dečiju beletristiku. Deca su mali ljudi, može li se nešto naučiti od njih?
Butković – Da. Traumatičan trenutak, iznenadna smrt brata blizanca, uvela me je u dječju književnost. Prije sam pisao tekstove za međunarodni dječji festival u Varaždinu. Tko ne uči od djece osuđen je na neznanje. Svaka nova generacija ima sve više za učiti. Mijenjaju se i suodnosi. Od djece treba učiti bezgraničnost i bezvremenost. Oni se prostorno ne sažimaju. Još uvijek lete i ako pomislite da je to nemoguće onda prestajete učiti, izgubili ste Malog Princa te ste zauvijek zaspali na nekoj od dina uzavrele pustinje.
Koju tematiku najčešće obrađujete u Vašoj poeziji?
Butković – Prije sam tražio sebe u socijalno-angažiranoj poeziji. Zatim sam tražio dnevničku poeziju u prozi, pa situacijsku. Nakon hermetički zatvorene proze s introspektivnim ključem, odlučio sam se više na ljubavnu prozu, životnu. Ljubav pokreće i gasi ovaj svijet. Takve stihove svi trebamo jer patnja, samoća ali i ispunjenost sastavni su dio života, a život je Ljubav, Ljubav je prapočelo svega.
Koji su Vam zbirka pesama ili roman najdraži?
Butković – Moje zbirke su ”nužno zlo”. Imam još 3.000 pjesama na lageru, petstotinjak razbacane na zidu Facebook-a, i najradije bih ih sve stavio, neselektivno, u jednu ogromnu e-pjesmaricu pa nek si ju ”skida” tko želi. Inače, na negdašnjem Serbian caffeu, a danas na Serbian forumu, često sam susretao svoju poeziju. Od romana vidim da se na forumu piratski skidaju moja autobiografija Fifty-Fifty i Pukovnikova ljubav. Nemam ništa protiv toga jer će ih skinuti zaljubljenici u čitanje ili oni kojima je to štivo potrebno. Osobno, najdraži su mi Bornin vremeplov 1 i 2. Zagreb i otok Rab osamdesetih. Djetinjstvo, mladost, ludost, prvi zaljubljeni otkucaji srca.
Sarađujete i sa brojnim muzičarima kao tekstopisac. Šta biste rekli o tom segmentu Vašeg rada?
Butković – Glazba je moja ljubav. Nekoć sam svirao gitaru. S poznatim Antom Gelom i nedavno preminulom prijateljicom Vlatkom Grakalić iz Srebrnih krila, svirao sam u školskom zboru i muzičkoj školi. Dugo smo razmišljali o bendu. Ja sam ”zeznuo” i nastradao. Nepokretnih prstiju izgubio sam glazbu no razvio sam tekstopisanje. Surađujem sa svima, od jazz-a do rock-a, pa do tambure. Otvoren sam za suradnje, a u Srbiji sam surađivao s Kiki Bravom kojem sam napisao ”Gde me put nanese”. Nadam se da će i Ana Boček uglazbiti koji tekst, a možda se i još tko javi iz regije. Kad dam tekst, mogu ga stoput mijenjati jer uživam čuti kako moje stihove ”čuje” kompozitor, te kako će pjesmu iznjedriti pjevač. Poseban osjećaj. Mislim da bi mladima, jel na Grand tv-u ili gdje već trebalo dati priliku kao kantautorima kako je to u američkom šou Songland.
Da li Vam nagrade daju podstreka za buduće stvaralaštvo?
Butković – U današnje vrijeme nagrade su obezvrijeđene. Mnogi misle da je to stvar lobija i namještanja. Kad sam dobio nagrade mislio sam da sam jedini prijavio radove na natjecanje. Na sreću ne osvrćem se ni na nagrade ni na kritiku. Jedino mjerilo su mi čitatelji i njihova podrška. Pokušavam pisati što jednostavnije. Prošlo je vrijeme Andrića ili Selimovića. Traži se brzopotezno štivo, puno dijaloga sa što manje opisa, sa snažnom porukom bez doziranja. Tome težim, tako i pišem. Cijenim svoje kolege u Srbiji koji imaju svoje ”pismo”. Zvonka Gazivoda koja ima nakon Delfina na helijumu, novi uspješni roman Hostel Kalifornija, a tu je i Daniel Kovač, jednako vrstan kako književnik tako i glazbenik.
Foto: Lična arhiva
Bavite se logoterapijom. Primenjujete li znanja iz logoterapije u svakodnevnom životu?
Butković – U postolara najgore cipele. Logoterapija je smisao svakog života jer pronalazi volju za životom. Ponekad možete spasiti sve, a sebe nikako jer zapnete ne na vlastitim barijerama već onima društva koji sve čini da bi s najviših instanci zaustavio proces inkluzije. Logoterapiju trenutno prakticiram s prijateljima. Nažalost, vrijeme je takvo da uz potres i boleštine te neimaštinu mnogi prolaze kroz teške depresije i egzistencijalni vakuum.
Da se dotaknem i sudbonosnog događaja, posle kog Vaš život nije isti. Možete li nam reći kako se to dogodilo?
Butković – 1990. skočio sam u more na glavu. U Senju. Utapao se u pola metra mora. Ruke su mi prosklizale kad sam se htio odgurnuti od dna. Kamen je bio prekriven travom, udario sam glavom i na mjestu ostao oduzetih nogu i ruku, o čemu detaljno pišem u romanu Fifty-Fifty koji je bio rasprodan u dva mjeseca nakon objave.
Koliko je trajao period oporavka? Ko Vam je davao snage da istrajete?
Butković – Huh, ’90-te ušao u bolnicu, u ožujku (mart) ’94. Izašao iz toplica i stigao kući. Moja obitelj je bila i najvećom podrškom. Mama, tata, braća. Naravno da su tu i prijatelji, rodbina. Uživao sam potporu mnogih. Danas je situacija drukčija. Mnogih više nema, mnogi se bore pronaći snage za vlastite živote, no uvijek postoje ti divni ljudi oko mene na koje mogu računati.
Kako ste pobedili strah od ponovnog susreta sa morem?
Butković – Iskreno, trebale su godine. Malo je ”kvadrića” koje su, nastradavši skokom, pronašle tu snagu u sebi vratiti se plivanju u moru ili bazenu. Moru prilazim s ogromnim respektom. Nema potcjenjivanja, strah je još uvijek tu, no užitak plivanja i osjećaj ugode i jednakosti s drugima su jači od straha koji bi me distancirao od mog ”prirodnog staništa.” Uostalom, Rab nikoga ne ostavlja ravnodušnim i svojom ljepotom liječi i najteže fobije u čovjeku.
Preplivali ste i najširi deo barbatskog kanala na Rabu. Opišite nam kakvo iskustvo nosite iz tog značajnog poduhvata za Vas?
Butković – Prvi put se i najviše pamti. Bilo je to ilegalno preplivavanje s mojim prijateljem Slavkom Rakom. U čamčiću na napuhavanje pratio nas je Domagoj Guštek. Vani 35°C, more mirno ko ulje, no struje podosta jake. Pred Dolinom, otočićem nasuprot Raba, doživio sam veliku krizu i skoro pao u hipoglikemiju. Sve ukupno, s povratkom, plivao sam dva sata. Sat za svaki kilometar. Kad smo izašli, dočekali su me tata i Ivica Hodak, novinar Radio Raba i Radio Rijeke. Nakon tog dana više nisam imao prostora za ”uzgajanje” anksioznosti i agorafobije. Javni život me je jednostavno usisao usprkos mom snažnom otporu.
Poslednjeg vikenda u avgustu na Rabu se već duži niz godina održava humanitarni plivački maraton za osobe sa invaliditetom. Da li ste zadovoljni postignutim rezultatima, ciljevima i interesovanjem različitih učesnika maratona? Imate li podršku važnih institucija u organizaciji?
Butković – Nakon ”ilegalnog maratona” s dva čovjeka na cilju, 11 godina kasnije, maraton pliva tristotinjak ljudi sa i bez invaliditeta. Na cilju nas se okupi više od 500 ljudi. Ko da je neki derbi sezone. Danas je to nadraslo moje i mogućnosti mojih prijatelja. Dobili smo podršku cijelog otoka Raba, Grada Raba, gradonačelnika Nikole Grgurića, Udruge Komin iz Barbata, TZ Grada Raba te Crvenog križa grada Raba. Na Rab dolaze, i tempiraju odmor prema maratonu, mnogobrojni turisti iz Europe, a tu su i sportska društva osoba s invaliditetom kako iz Hrvatske tako i iz Slovenije, Srbije, BiH…Nizozemske, Italije, Njemačke, Ukrajine, Rusije… Važno nam je da je maraton prihvatio i Hrvatski paraolompijski odbor. Naša poruka je uvijek važna no za rezultate istih je važna snažnija medijska prisutnost. U početku su nas pratili mnogi mediji, danas su tu, konstantno s nama, Radio Rab, R-Rijeka, portal Rab Danas, Seebiz i HRT. Ostali mediji, njima su važni skandali i golotinja, a ne položaj ”invalida” u društvu.
U celom svetu vlada neizvesnost zbog pandemije korone. Kako se na Vas lično to odrazilo?
Butković – Vjerujem kao i na sve. Nažalost, u mjesec dana sam izgubio prvo baku, a potom i oca koji je preminuo od korone. Ja sam završio u KB Dubravi – korona centru, s obostranom upalom pluća, temperaturom od 39,9 °C, uroinfektom, dekubitusima, izgubio 7kg u deset dana. Nakon preboljenja stradala mi je koncentracija, slabo čitam i slab mi je fokus za pisanje romana. Sve dodatne okolnosti uz stalnu potragu za njegovateljicom koja bi živjela s nama, trenutno su me odmakle od pisanja romana. U glavi ih je četiri, no sipam tek poeziju, kolumne i copyright u PR svijetu.
Foto: Hrvoje Hodak
Neumorni ste aktivista za prava osoba sa invaliditetom. Po Vašem mišljenju, primećuje li se neki pomak u smanjenju diskriminacije i barijera u Hrvatskoj?
Butković – Da se pomiče ne bi imali razloga ni za aktivizam ni za pitanja o pravima. Nažalost, vlada nam, umjesto da nam pomogne, oduzima prava. Uzima novac iz naših fondova. Smanjuje prava na osobne potrebe vezane uz pomagala za kretanje, higijenu, inkontinenciju, liječenje dekubitusa. Zakon o osobnim asistentima donose već 15 godina, a novi bi nas moga samo dodatno oštetiti. Mnogi od nas smo 100% invalidi, i to namjerno naglašavam sve dok nas država neće tretirati kao ”osobe s invaliditetom”, trebamo 24 satnu skrb. Našao sam nišu gdje bi mogli ostati u svojim domovima uz njegovatelje iz vana. Državi to ne odgovara već nas, kad roditelji umru ili onemoćaju, tjera u staračke domove, mahom ubožnice, gdje mnogi ubrzo umiru od rana, uroinfekta, nebrige, slabe ishrane i zatvorenosti u sobi. Gotovo da ih ni nema tko staviti u kolica jer nedostaje osoblja. Kad nas država smjesti u institucije, sjeda nam na primanja pa nam daju 150 kuna džeparca mjesečno. Valjda za žvake. Diskriminacija je zakonski legalizirana.
Obični ljudi su podrška koliko mogu biti no država je potpisnica svih mogućih konvencija s čvrstom figom u džepu. Prilazi parkovima, ulicama, zgradama su proforme nivelirani. Recimo, sniženi nogostup, idete po njemu i nakon 200 metara kraj nogostupa s liticom ko na irskoj obali. Nebuloza. Na Trgu bana Jelačića nema šanse da samostalno prijeđete tramvajske pruge. Treba vam Boško Buha da krči barijere ispred vas. Što se tiče skrbi, prijatelj kvadrića iz Beograda, Đorđe, dao je odličan prijedlog o zajedničkom stanovanju gdje bi četiri ili pet OSI-a plaćalo medicinsko-njegovateljsku skrb u stanu. Đorđe je i patentirao napravu za lakše okretanje pacijenta u krevetu. Ako ga Srbija podrži, spasio bi mnoge obitelji u cijelom svijetu. Ja se i nadalje borim da se sufinanciraju strani njegovatelji/ce te da invalidi ostanu u svom domu. Ako ne to, onda izgradnja doma za OSI. Tu je i izgradnja spinalnog centra kakvog Slovenija ima još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Je li se što pomaklo; postoje kvote za zapošljavanje invalida koji rijetko tko poštuje, prisutni smo u Saboru, imamo svoju pravobraniteljicu, parking, besplatni autoput, trajekt no sve je to kozmetika ako životu ne ponudiš živjeti. Nažalost, inertni su i invalidi koji se zavuku u sobu i igraju igrice. Samo naša velika društvena prisutnost može donijeti promjene. U Hrvatskoj nas je pola milijuna i možemo donijeti bitnu političku prevagu. No, šutimo. Htio bih napomenuti da imamo i veće aktiviste od mene. Uz sportaše olimpijce – osvajače medalja, tu je i Slaven Škrobot, kvadriplegičar koji je u kolicima-biciklu odvozio cijelu Jadransku obalu, crnogorsku, albansku i grčku, skupivši u svom humanitarnom maratonu ogromnu svotu novca za kupnju istih ”bicikala” kolegama u kolicima. To je bitan pomak u savladavanju faktičkih i umnih barijera. Slaven je glas svih nas i pobjednik koji i nas, osobe s invaliditetom, čini pobjednicima!
Autor: Milica Živković, saradnica Portala „Uklonimo barijere“
