Foto: Lična arhiva
Dražen Šolc rodjen 1961 u Zagrebu je bubnjar i kompozitor koji je prošao kroz sve bitne jugoslovenske sastave poput Parlamenta, Filma, Parnog valjka, Boe, Neki to vole vruće, svirao je sa mnogim pevačima i grupama.
Odrastanje Šolca 60-ih u SFRJ.
U stvari rođen sam u FNRJKlasično odrastanje, roditelji rade, stariji brat već ide u školu, a mene čuva kućna pomoćnica i ponekad bake i djedovi. Naravno i neizostavni dječji vrtić. Zaninljivo je da sam se već kao 6 godišnjak pomirio da je kraj, prilikom ulaska u operacionu salu. Zbog čestih upala odlučili su odstraniti krajnike. Nekad pomislim da sam ostao negdje između narkoze i svijesti. U osnovnoj glavni hobi postao je bic Pony 1 na kojem sam izvodio razne vratolomije. Tko zna kako bi to prošlo da me muzika nije otela.
Foto:Lična arhiva
Kako vas je muzika pridobila?
Zahvaljujući starijem bratu, koji se već i družio s muzičarima svojeg uzrasta i slušao LP ploče, meni su u vrlo ranoj dobi pružene mogućnosti odabira, jer i roditelji su imali svoje favorite. Ubrzo mi je postalo jasno da kvalitetnu muziku rijetko ili gotovo nikad neću čuti na radiju. S nepunih 12 naletio sam na Tarkus od ELP i odmah osjetio što tražim od muzike i koje su to emocije odnosno frekvencije. Ubrzo smo formirali prvi trio koji smo onda širili s novim članovima. Krenule su i svirke po školama, pa natjecanje novih grupa. Naša grupa Lotus bila je bazirana na Jazz Rock zvuku (Fusion) tako da smo po tome brzo postali poznati i često bi nas zvali na razne grupnjake. Tako na jednoj svirci u Dubravi prilazi mi Vorih i zove na probu novog benda Obećanje Proljeća. Tad počinje ozbiljna priča. Proljeće 1978.
Foto: Lična arhiva
Prvi vaš zabeležen snimak je bio sa Fanki – Soul grupom Randevu Tihomira Pop Asanovića na singl ploči “Ljubim te ko’mrak“, da li je bilo nešto pre toga?
Prvi profi snimak je u privatnom vlasništvu Stanka Juzbašića, osnivača i glavnog autora OP . Vorih i ja smo naknadno u bend doveli Branka Bogunovića s kojim se Stanko ubrzo razišao tako da smo nastavili sa Brankom, ali bez Stanka. Ubrzo smo snimili 4 skladbe za potrebe HRadija. Imali smo i moralnu podršku Boška Petrovića na čiju preporuku smo pozvani na festival omladine u Subotici 79. Tamo osvajamo nagradu za naj interpretaciju. Znači naj bend bez vokala. Sudjelovali i na Jazz festu u Novom Sadu, pa u Beogradu u Domu omladine i to je to što se tiče instrumentalne mjuze.
Foto: Lična arhiva
Saradjivali ste tokom 80-ih sa kremom zagrebačih muzičara, kada ste se osećali najproduktvinije?
Iako smo već snimili demo za Vruće igre P.Valjka, s Parlamentom snimili album u Milanu, snimanje tj. priprema albuma grupe Film na Olibu 1984 smatram posebnim jer je sve ispalo spontano i bez presinga. Doduše dignuli su me usred ljeta iz Vodica, gdje sam taman došao s djevojkom. Ljepši brzojav nikad nisam dobio. I eto me na Olibu, Raj na zemlji. Turizma gotovo i nema. Mislim da tek u takvom okruženju možeš bit produktivan. Kad muzika postane posao, mijenjaj muziku. Ljubav ne smije biti samo posao. Ima tu još nečeg što bi svatko za sebe trebao spoznati.
Foto: Lična arhiva
Dugo ste bili u Parnom Valjku, da li od tada potiče prijateljstvo sa Akijem Rahimovskim, pričajte nam malo o tome.
Akija sam upoznao za vrijeme onih prvih svirki po raznim školama. On se znao pojaviti sam sa nekim klavijaturama pa bi pjevao Janis Joplin. Onda bi mu se Vorih i ja znali pridružiti da nije sam. Ta druženja su se nastavila ubrzo i u Valjku. I dok nisam bio u bendu družili smo se svakodnevno ispred Zvečke. Jednom prilikom, dok sam bio u Filmu, nagovorio sam Akija i Husa da nam se pridruže na snimanju neke TV emisije jer su Barakuda i Kuzma bili bolesni. To naše prijateljstvo je kulminiralo Akijevim solo albumom. Sad mogu reći i da je Croatia Records zainteresirana taj album objaviti na vinilu, sa još dvjie, do sad neobjavljene pjesme. Mislim da je Aki to zaslužio.
Foto: Lična arhiva
Imate jako specifičan izražaj kao bubnjar, koji su vam bili uticaji?
Prvi uzor bio mi je Carl Palmer iz ELP. To je onaj baš dječji sindrom idolopoklonstva i kao takav najslađi. No ubrzo sam postao ozbiljan kad sam otkrio Billy Cobhama i uz njega cijelu brigadu fusion bubnjara i ostalih vrhunskih glazbenika iz te struje. Ipak ubrzo sam spoznao da u ex Yu ne postoji publika za taj žanr. Ipak je ljepše svirati za tisuću nego za stotinjak ljudi koji ionako ne razumiju tu vrstu glazbe. Tako smo Vorih i ja našli izlaz u The Police jer nam je odmah bilo jasno da su to dobri svirci, a ne pankeri kako su se prezentirali. Tako je nakon kratkog izleta s Valjkom nastao Parlament. Ustvari pomogla nam je Titova smrt. Zvuči apsurdno ali nastala pauza zbog dana žalosti otvorila nam je put za izlaz iz benda. Tako smo opet postali djeca, mogli smo se glupirati, snimati u Milanu i još se farbati u plavo.
U novije vreme okupili ste mlade muzičare oko grupe Vindon Havin i snimili sjajan album “Mjesec od papira“, ko je Vindon Havin i odakle motivacija?
Valjak je ponovo krenuo 2009. ali Hus je odlučio da me zamijeni jer sam ja imao bend sa Tinom Kresnik, tada Rupčić. Kako god iako nikad nismo zasvirali uživo imali smo par pjesama koje su se zavrtile po radio stanicama, a negdje zauzele vrhove top lista što je svakako uspjeh jer nismo imali izdavača. Kad sam saznao da je Tina odbila Valjak zbog benda, iscenirao sam svađu između nje i ostatka benda i jednostavno ugasio priču koja je lagano izgubila smisao. Ubrzo nakon toga upoznajem Petru Oreč i s njom nastavljam otprilike tamo gdje sam stao s Tinom. Ipak Vindon Havin je postao ozbiljan cover band za naše okvire, a nakon dvije godine objavili smo i CD u vlastitoj produkciji. Tako sam zaokružio jedan dio svog muzičkog puta. Naučio sam puno o ljudima, a najviše o sebi.
Prošli ste kroz mnogo različitih muzičkih stilova, da li postoji neki u kome najbolje plivate?
Činjenica je da me svi vide kao rock bubnjara, jer sam se etablirao kroz rock, uvjetno rečeno, jer za mene je to više pop. Sebe vidim u sofisticiranoj glazbi na tragu World music ali sa elektronikom, sequencerima, loopovoma, bez previše ljudi na stageu.
Na albumu Akija Rahimovskog dokazali ste se se kao sjajan, kompozitor, aranžer i producent, da li imate u vidu i neki solo album?
Svakako imam u vidu proizvoditi glazbu prije svega za sebe. Trenutno imam toliko materijala da mi je trebalo dobra tri mjeseca da sve to posložim u foldere s istim nazivnikom. Tako da bi momentalno mogao objaviti tri albuma drugačijih stilova. No kako se ne bavim hit jošovima ni trendovima nikud mi se ne žuri, tim više kad vidimo sve tektonske poremećaje u glazbi uopće. Dovoljno je vidjeti koliko je izmišljeno novih muzičkih žanrova u zadnjih 20 godina. Totalni globalistički debilizam. Ponekad isperem uši sa klasičnom glazbom i odmah se bolje osjećam.
Taj album je sniman u USA, kakvo je to bilo iskustvo?
Iskustvo suradnje sa muzičarima iz samog vrha svjetske muzike je neprocjenjivo. Prije svega shvatiti koliko su oni normalni i obični ljudi koji poštuju svakog iz svoje branše. Imali smo sreću jer nam je veza u LA bila makedonka Bibi, koja je zajedno s Akijevom sestrom Jenny i Sanjom (sada ženom od Scott Hendersona) za vrijeme rata emigrirala u SAD. Dakle došli smo na gotovo. Upoznali smo skoro sve bitne muzičare i neke legende. Imali smo plan i to smo ostvarili, iako je veći dio albuma snimljen u Zagrebu jer ukupno gostuje 40 muzičara. Osobno najdraži su mi Zagrebački solisti.
Bili ste deo projekta obnovljene grupe Boa, koja je bila jako popularna 80-ih godina, kakvi su utisci?
Boa je isto predivno iskustvo. Svojevrsni povratak u mladost, jer smo počinjali otprilike u usto vrijeme, tako da Mladena Puljiza znam iz tih dana. Pored toga cijeli Vindon Havin je završio u Boi, a ja sam po prvi puta bio zadovoljan zvukom bubnjeva na albumu Čovjek sa zvijezda.
Svirali ste na zajedničkom albumu Alke Vujice i Zorana Šerbedžije, kakva je bila energija?
To mi je bilo najkraće snimanje u životu. Završili smo Bou, ali bubanj je ostao u studiju par dana i kad sam ga došao složiti za transport, Skansi me pita da li imam vremena. Pucaj, kažem ja njemu. Spomenuo mi je samo Alku, a kako se znamo sto godina nemam izbora. Zokija nije ni spominjao. I tako sam ja uz klik i demo snimke snimio da nit ne znam što. Eto.
Da li u vašoj porodici neko osim vas deli interesovanja prema muzici u profesionalnom smislu?
Da, a to je glavom i bradom moj sin Dorian Pritchard Scholz koji je nedavno napunio 24.
Sprema li Šolc neka nova iznenadjenja u budućnosti?
Sigurno. Kad se zvijezde poklope, a do tada kog zanima može čekirati youbito. Ima dosta raznih pjesmica.
