Dragoljub Đuričić: „Svako za svoga života treba da se osjeća neposlušnim, buntovnim i da se bori za svoj stav i mišljenje.“

Autor Uklonimo barijere

Autor: Gojko Agatonović

Uklonimo Barijere

Foto: Dragoljub Đuričić, privatna arhiva

Prošlo je već pet decenija kako je Dragoljub Đuričić prvi put seo za set bubnjeva, a od druge polovine sedamdesetih, kada je zasvirao u pratećoj grupi Dade Topića „Mama Coco“, pa sve do sada, binu i studio je delio sa pop-rok zvezdama sa ovih prostora. Čak i površni poznavaoci ex-yu zvuka uvek će Dragoljuba povezati sa proslavljenim bendovima kao što su „Leb i sol“, „YU grupa“, „Kerber“ ili sa Đorđem Balaševićem, Zdravkom Čolićem, a malo upućeniji znaju da je taj spisak duži i da su na njemu i Radomir Mihajlović Točak, Bora Đorđević, Davorin Popović, Nikola Čuturilo Čutura, Dejan Cukić i drugi umetnici. Dragoljub Đuričić je bubnjar čiji je ritam pratio mnoge slavne muzičare sa ovih prostora, ali i protestne kolone devedesetih.

Slobodno se može reći da ste poznati i van granica Srbije i da ste ostvarili brilijantnu umetničku karijeru kao bubnjar, šta je za Vas bilo najvažnije na tom putu i da li je bilo nekih odricanja?

Pa mislim da je za sve najvažnija pokretačka energija, ljubav prema onome što želis, kako se u to udubljuješ, kako shvataš, koliko zapravo živiš ono što te opčini. Mislim da nikada nije bilo rezutata, a da nije bilo odricanja. Ono što je zanimjivo i što je garancija da si na pravom putu, to je da ti se ničega nije teško odreći da bi ostvario cilj i ono što te opčinjelo i šta si počeo da živis.

Vaše ime se po pravilu vezuje za bubnjeve od kojih ste napravili prvi solistički instrument, kako ste uspeli u tome?

U životu su slučajnosti glavni putokazi. Valjda je to zbog toga što te svi bolje vide nego ti  sebe samog. To je sve izmišljotina i čak često remeti normalnost života. Najbolje je da čovjek sebe kontroliše i da sam sebe osjeća, pa da vodilja bude negdje iz dijafragme i da liči na intuiciju, iako mislim da je intuicija vrlina inteligentnih ljudi.

Svirali ste u  grupama, „Leb i sol“, „Kerber“, „Yu grupa“, bili ste u pratećim bendovima Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića, u kakvom sećanju su Vam ostale te saradnje?

Svirao sam i sa mnogima na jedan dan pa su i oni ostavili itekako žestok utisak, a možete misliti kako je kada sam sa nekim svirao 10-15 godina. Imam nekoliko koncerata sa Arsenom Dedićem, pa to nevjerovatno iskustvo, ostalo je za čitav život. Svi su me na neki način gradili, ali je na mene najviše uticao Vlatko Stefanovski. On je nešto izvan svega, čovjek nevjerovatne divlje, često i nekontrolisane energije i na kraju zaključite da je uvijek ispred vremena. Pogledajte šta je sve ostalo iza grupe „Leb i sol“, ništa manje bitni nisu bili ni Bodan i Koki, dakle…?!

Uklonimo Barijere

Foto: Dragoljub Đuričić, privatna arhiva

Učestvovali ste u muzičkim predstavama, komponovali muziku i za balet, odakle toliko energije i kako ste sebe pronašli u tome?

To su neke stvari koje vas oslobađaju, to je nekako ventil za sve ono što gradite i nosite u sebi, a niste stavili na CD grupe sa kojom ste svirali. Jako sam sretan što se i dan danas pamti izvođenje „Dr Jackill and Mr Hyde“, balet Narodnog pozorišta Beograd sa glavnom ulogom velikana baleta Kostjukova. I dan danas publika pamti muzike is pozorišnih predstava „Zapali me“, zatim „ART“ koje se obnovio u Ateljeu 212 ovih dana, pa potom „Bliže“ u JDP-u. Baš sam sretan da sam imao priliku i da radim za Purišom Đorđevićem i komponujem muziku za film o Branku Ćopiću pod nazivom „Mala moja iz Bosanske Krupe“, itd, itd..

Mnogi Vas smatraju „najotpornijim“ umetnikom, kako iz ove perspektive viditite taj period?

Znate svako za svoga života treba da se osjeća neposlušnim, buntovnim i da pokuša da od društva stvori ono što želi, da se bori za sebe, svoj stav, mišljenje, da ono što misli da je najbolje za njega, njegovo dijete, pokuša da stvori i realizuje. Sada iz ovog ugla taj period vidim kao nešto najljepše što je Srbija doživjela ikada, to je bilo vrijeme nade, prosperiteta, želje da se priključimo svijetu, da se rasteretimo kompleksa malog naroda, sirotinje, malog jezika i da se zauvijek obračunamo sami sa sobom, pa da počnemo da živimo, zaslužili smo to. Dakle toj ogromnoj većini lažnih ljudi tog vremena, to su ljudi koji su potajno za, a stalno rade protiv, to su oni koji se uglavnom okreću kako vjetar duva, a zarad svojih sitnih malih intersa, a koji su najčešce osrednja sigurna plata pokrivena neradom, nesposobnošću, ali i partijskom knjižicom, koju su dobili učlanjenjem u partiju koja je pobijedila, a nikada neće shvatiti da se za pare ništa vrijedno i lijepo ne može kupiti. To su uglavnom ljudi koji nikada neće shvatiti, niti osjetiti značaj jednog malog običnog zagrljaja i njegovog značenja u životu, prijatelja, djeteta, osobe koju vole… Nažalost, ta Srbija je ubijena 12. marta, 2003. godine. Nije ubijen premijer, već put kojim Srbija ne smije da ide, ostala su djeca bez oca, jer je tako odlučio dio polusvijeta koji se brzo razmnožava i udaljava nas od svijeta.

Uklonimo Barijere

Foto: Dragoljub Đuričić, privatna arhiva

Kako ocenjujete muzicku scenu u ovom trenutku u Srbiji?

Vjerujte mi da stvarno ne znam na ovo pitanje da odgovorim. Uvijek se pojavi neki potencijal koji krene, odličan je dok se nalazi u podrumu, vrijedi van granica naše zemlje, a mi ga čim iz podruma proviri uguramo nazad. Muzike ima kao nikada do sada, samo je pitanje da li je tako možemo zvati. Što se tiče muzike koja nosi neku poruku, kreativnost, buntovnost, to skoro da više ne postoji, sada su u trendu neke druge kreacije!

Osobe sa invaliditetom, koja je Vaša prva asocijacija na ove dve reči i šta je Vaša poruka njima, može li muzika da „razbije“ barijere?

Ovo je jedno veliko pitanje koje se stalno zataškava, često ga ljudi izgovaraju u parafrazi, a da uopšte ne shvataju, niti znaju o čemu se radi. Iskreno ja sam se sreo sa mnogo ljudi sa posebnim potrebama, sa ljudima koji su postali invalidi, ljudima koji u sebi nose toliko topline, toliko vjere i pozitivne energije koja nas toliko pokreće. Vjerujem da ćemo iz dana u dan sve više obraćati pažnju i učestvovati da zajedno sa tim ljudima normalno živimo, stvaramo i da sve dijelimo bez ikakvih barijera. Ja sam recimo do sada sreo mnogo ljudi pred kojima se postidim sa kojom energijom mene pokreću i koliko su snažniji i inspirativniji od mnogih koji su tu etiketu sami sebi dodelili. Prvo da se razumijemo, doživljavam ih bara bar, jednako sa njima sve ideje i ko zna šta  sve dijelim. Cijenim ih zato što su mnogo hrabriji, pošteniji prema životu, bolje ga nose i stalno ostale opominju kako treba vjerovati u život i njegove ljepote. Želim da im dam snage, koliko je to moguće i vjere da se bore kroz život kao i što nam je iskonsko. Mi smo na ovom svijetu sretnici koji živimo, kojima je kosmos podario život, zato smo i dužni kosmosu da se oduzima… Samo naprijed, ima nas mnogo koji smo uz vas i koji ne pravimo među nama nikakvu razliku. Mnogo Vas cijenim!

Povezane objave