Foto: Lična arhiva
Drago Diklić je hrvatski džez muzičar, kantautor zabavne muzike i jedan od najznačajnijih predstavnika zagrebačke škole šansone. Rođen je u Sinju 1937. godine, a najveći deo svog života proveo u Zagrebu.
S nepunih pet godina postao je solista u horu „Međimurci“, kada je sve i počelo.
Ponesen izazovima džez i popularne zabavne muzike 1954. godine počinje ozbiljno da se bavi muzikom. Uzima saksofon kao glavni instrument i odlazi u inostranstvo.
Komponvanjem se bavi od 1963. godine, a njegove kompozicije iz tog doba su popularne i danas. Jedan je od osnivača i dugogodišnji član Hrvatskog društva kompozitora.
Osnovao je i vodio mnoge vlastite sastave zabavne i džez muzike. Organizovao prvu i najveću zabavno-muzičku manifestaciju grada Zagreba – doček Nove godine 1988. U njegovoj realizaciji izvedeno je niz humanitarnih koncerata.
Oprobao se i kao glumac, nastupao u mnogim TV emisijama, imao samostalne koncerte.., jednom rečju ni u jednom trenutku svoga života nije mirovao.
Neki ga zovu „nepriznatim kraljem hrvatskog evergrina“. Dobitnik je nagrade „Porin za životno delo“. Iako je danas poznatiji u sferi vokalne zabavne muzike, njegov doprinos razvoju hrvatskog džeza ostaje nemerljiv. Drago Diklić nije bio samo veliki pevač džezerskog šmeka i veliki interpretator tuđih pesama, nego i izvrstan kompozitor.
Citiramo jedan interesantan opis Draga Diklića: „Da smo u Americi, da smo malo maštovitiji i da ga ne poznajemo dobro, Draga Diklića bismo mogli zamisliti i kao mafijaškog bosa kakvi su se 50-tih godina po glamuroznim dvoranama najprestižnijih hotela Las Vegasa, Havane i Los Anđelesa, motali oko Frenka Sinatre.“
U Hrvatskoj realnosti Drago Diklić je fini zagrebački gospodin, purger s neodoljivim zagrebačkim šprehom, pasionirani igrač bridža i živa legenda hrvatske pop kulture sa nasleđem Frenka Sinatre.
Gospodine Dikliću, počeli ste pevati sa svega pet godina, ali ste sa muzikom, kao životnim opredeljenjem, krenuli tek na maturskoj večeri. Šta je bio okidač za gospodina Draga, da se otisne u te vode?
Diklić – Počeo sam se baviti s muzikom u dobi od 5 godina, studirajući violinu. Profesori su u meni gledali nekog novog Paganinija, ali nisu znali da u meni spava jedan skriveni lijenčina, kojemu obavezno vježbanje violine nije baš bilo po volji. No violina, kao početni instrument, je itekako dobra baza za nastavak u glazbi.
Na mojoj maturalnoj zabavi pjevao je Stjepan Jimmy Stanić uz orkestar koji je svirao evergrine , dixieland, popularni jazz, muziku uz koju se tada plesalo. Meni se to dopalo, a osim toga na plesnjaku je bilo i dobrih „komada“, pa sam ja ostavio violinu, kao manje atraktivnu i prešao na pjevanje i saxophon.
Foto: Lična arhiva
Negde u to vreme ste dobili i nadimak Fiko. Kako?
Diklić – Naravno, počeo sam dolaziti na plesnjake da bi svirao i sudjelovao u šarmiranju ljepšeg spola. No, stariji dečki, muzikanti, kad bi me ugledali, rekli bi: „Evo opet je došel onaj „Fiktivac“. No, par godina kasnije, kad su neki od njih svirali u mojem orkestru, skratili su „Fiktivac“ u „Fiko“. I tako je ostalo i do danas.
Svako u mladosti ima nekoga za uzor u pevanju, a Vi, jeste li ga Vi imali?
Diklić – Svaki mladi umjetnik u početku ima svog uzora, pa sam tako imao i ja. Moji uzori u pjevanju bili su naš Ivo Robić, s kojim sam kasnije bio dobar prijatelj i kolega, a, naravno i Frank Sinatra, Perry Como, Tony Bennet, Nat King Cole i slični.
Zanimljivo je da ste šetali – od džeza, preko šansone, evergrina, ma stigli ste i do kantri muzike. I sve to jedan čovek može i ume da radi najbolje.
Diklić – Glazba je glazba. Ako je dobra nema ograničenja. Naravno i afiniteti su potrebni. Mene je privlačila glazba harmonije, dobrih tekstova i pravog ugođaja. A, kako je ispalo? Ostaje u sjećanjima.
Stiče se utisak da Vam je bilo lepo u Zagrebu, ali ste se svejedno otisnuli i u inostranstvo.
Diklić – U Zagrebu je bio moj početak, ali je nastavak itekako bio privlačan za odlazak u inozemstvo, u jazz klubove i mjesta gdje se svirala dobra glazba. Otišao sam, praktički iz gimnazije, s još nekim kolegama u Njemačku, Francusku, Maroko. Formirali smo sekstet, a zvali smo se „Jadran Band“. Stjecajem okolnosti svirali smo samo po američkim klubovima, kojih je tada u Europi bilo mnogo. Bilo je ugodno, kvalitetno i veselo.
Je li tačno da ste imali svoj vlastiti veliki plesni i džez orkestar i da ste povremeno svirali i u većim bendovima?
Diklić – Po povratku doma osnovao sam nekoliko vlastith orkestara, ovisno o sastavu i afinitetu. Pa je tako nastao moj „tentet“ (deset muzičara), isključivo jazz muzike, dva instrumentslna kvarteta, popularni komercijalni sastav „Profesionalci“, a kasnije i „Big band“ (18 muzičara).
Foto: Lična arhiva
Ipak, Vaš doprinos popularnoj, odnosno zabavnoj muzici ostaje nemerljiv. Da se samo setimo pesama „Još samo večeras“, „Oprosti, volim te“, „Opet si plakala“.., ma do sutra bi moglo da se nabraja.
Diklić – Skladateljstvom sam se počeo baviti usporedo sa svirkom. Naravno, bez prave inspiracije ne bi to bilo moguće. Tako je za pjesmu „Još samo večeras“, koju sam napisao jednog ljeta na angažmanu u Wengenu, inspiracija bila jedna zgodna Talijanka, koja je u noći na rastanku rekla „Ancora sta sera“. Slijedeće jutro sjeo sam za klavir i napisao glazbu i tekst. Tako je počelo, a inspiracija se uvijek našla.
Gotovo svi muzički velikani imaju svoje vlastite šou programe. Zašto ga vi nemate? Čini se da bi to bilo divno.
Diklić – Imao sam nekoliko šou programa u tadašnjim „magazinima“ televizije Zagreb, vlastiti veliki koncert imao sam, napokon, prije nekoliko godina u velikoj dvoravi „Vatroslava Lisinski“ u Zagrebu. Više sam volio male dvorane i klupske nastupe, jer je ugođaj intimniji.
Ne sme se zaboraviti niti niz Vaših humanitarnih koncerata i velikih priredbi u Zagrebu.
Diklić – U ono nesretno vrijeme glupog ratovanja imao sam, kao i svi kolege, na svim stranama, dobrotvorne koncerte. Tako to biva i to nam je i dužnost.
Hoćemo li da spomenemo i bridž i njegovu ulogu u Vašem životu?
Diklić – Bridž je moja strast i opuštanje. Bio sam 20 godina predsjednik Zagrebačkog bridž saveza, iako baš i nisam nekakav vrhunski igrač. Što je i logično. Bridž sam počeo igrati u mojoj šezdesetoj godini, a to je već dosta kasno za vrhunske rezultate. Bridž se, kao sve ostalo u životu, ako želite vrhunske rezultate, mora mnogo igrati i studirati, a to je u poznijim godinama već malo teže. Treba početi igrati u mlađim godinama. Ima malih vrhunskih igrača i od 11 godina.
Foto: Lična arhiva
Bili ste malo i glumac. Pa kako Vam je išlo?
Diklić – Bio sam glumac na televiziji, ali i u filmovima. Od svih je najpoznatiji „Blagajnica hoće ići na more“. Bilo mi je teško glumiti, jer sam morao glumiti sebe.
Nedostaju li Vam koncerti?
Diklić – Koncerti i nastupi mi itekako nedostaju. Ali, ima i problema s kojima se teško snalazim. U ovih nekoliko godina, stjecajem raznih okolnosti, „U vječna lovišta“, kako bi rekao poglavica indijanaca Winetou, otišlo je mnogo mojih dragih i nezamijenjivih kolega. Teško me se prilagoditi nekim novim klincima, jer su još daleko od prave rutine i znanja.
Pošto ste odlučili da zauvek ostanete mladi, logično je da kao mlad čovek i sada radite i imate planove?
Diklić – Planova uvijek ima, a kad mi prijatelji „prigovore“ da se ne mijenjam, ja im kažem da je to zato, jer se promjene ne isplate. Previše koštaju, pa je bolje ovako.
A kada bi Vas sada pitali „Kak՚ ste kaj?“ – šta biste mi odgovorili?
Diklić – Na takva pitanja uvijek odgovaram „Još malo, pa savršeno“. Moja je uzrečica i pitanje: „A što je ovaj naš život“? Odgovor je. „Jednokratna pojava“. A, sad slijedi pravo pitanje: „A, je li to razlog da nešto ne popijemo“? Odgovor družbe je jednoglasan: „NIJE“! Naravno to znamo i na još nekoliko jezika, a odgovor najljepše zvuči na njemačkom i ruskom, kad je se odgovara sa gromkim „NAJN“, ili „NJET“.
Foto: Lična arhiva
I još samo jedno pitanje. S obzirom na to da je ovo portal koji je namenjen i osobama sa invaliditetom zanima me šta Vi mislite o njihovom položaju u društvu? Kako je kod vas u Hrvatskoj?
Diklić – Invalidi su stjecajem sudbinskih okolnosti uvijek u teškom položaju. Nije im lako i zato im je potrebna posebna pažnja i skrb. Ni u jednom društvu invalidi nisu dovoljno pažljivo zbrinuti. Čovjek o tome ne razmišlja, dok se i njemu nešto slično ne dogodi. Ipak, nadam se da će razumijevanje za probleme invalida i ljudsko dostojanstvo pomoći u pružanju uvijek potrebne pomoći.
Autor: Gojko Agatonović
