Foto: Lična arhiva
Rašović, crnogorski akademski slikar koji ima problema sa sluhom, o svom školovanju, stvaralaštvu I neobičnim motivima, govori za portal “Uklonimo batrijere”. Rašović je rođen 1987. godine u Podgorici. Završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, odsek slikarstvo 2010. i specijalističke studije na istom fakultetu 2011. godine u klasi prof. Dragana Karadžića. Član je ULUCG od 2010. godine. Učestvovao je na mnogim grupnim i samostalnim izložbama u svojoj zemlji i inostranstvu. Dobitnik je više značajnih nagrada. Živi i stvara u Podgorici.
Gospodine Rašoviću, kako je protekao Vaš period školovanja s obzirom na zdravstveni problem koji imate? Kako ste pohađali nastavu?
Đorđe: Osnovnu i srednju školu sam završio u JU Resursni centru “1. jun” u Podgorici. Škola je bila za invalidnu djecu. Učenici su bili sa manjim ili većim invaliditetom, pretežno fizički nedostaci kao cerebralna paraliza, slijepilo i jedno odelenje za poremećaj sluha. Koristio sam slušne aparate i imao redovnu nastavu uz zastupljene časove logopeda.
Kako su se profesori i učenici ophodili prema Vama?
Đorđe: Baš sam bio prihvaćen od strane profesora i školskih kolega. Zapazili su da sam mnogo vrijedan i odgovoran. Pomagali su mi u savladavanju gradiva, tako što su mi zapisivali u svesci, da bih ja naknadno naučio sa majkom.
Majka je Vaša najveća podrška?
Đorđe: Zajedno smo sve radili. Bilo je teško i naporno, ali na kraju se sve isplatilo. Od malena imam sigurnost i veliko poverenje u majku i njeno mišljenje mi je najvažnije.
Šta za Vas predstavlja slikarstvo?
Đorđe: Slikarstvo je, za mene život. Tu mogu potpuno da se iskažem do najsitnijih detalja. Svaka nova izložba slika je poseban doživljaj , izraz lica mi se ozari i pokreti tela mi postanu radosni.
Foto: Lična arhiva
Na Vašim slikama dominiraju likovi životinja, koje svojim govorom tela i ponašanjem dobijaju osobine ljudi iz svakodnevnog života. Gde pronalazite inspiraciju za tu neobičnu kombinaciju motiva?
Đorđe: Da. Kao što ste zapazili pretežno su zastupljeni vukovi i lisice. U ranom djetinjstvu slušajuci bajke koje mi je majka pričala duboko su se urezale u moje sjećanje. Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da je vuk mogao da pojede baku i Crvenkapicu. Želio sam da ga prikažem u pozitivnom svijetlu. Takodje, priče o Robin Hudu i njegovim nestašlucima su mi godile, tako da se i lisica pojavila u mojim radovima. Svakodnevna zbivanja prikazujem kroz njihove likove, ali dajući im pozitivna i humana obilježja. Nakon toga se povremeno pojavljuje i kućni ljubimac pas Marley i taj rad je stigao do Tajvana.
Pored glavnih motiva vuka i lisice, kojima ste dodelili ljudska obeležja, počeli ste da slikate i morske pejzaže. Da li je to neki zaokret u Vašem slikarskom stvaralaštu i ka drugim temama?
Đorđe: Zastupljujene su i druge vrste mojih radova od pejzaža do mrtve prirode, ali u manjoj mjeri. Boravio sam duže na primorju oko organizaije Džez festivala u Petrovcu i Budvi. Medju velikom konkurenijom moj rad je bio izabran i nagrađen. Štampan je na pozivnice, postere i postavljen na bilborde po primorju. Bio sam zadovoljan i tako sam počeo crtati naše primorske gradove. Da napomenem da su i na tom radu bili lisica i vuk kako sviraju saksofon i klavir.
Foto: Lična arhiva
Inovativni ste slikar. Osim uobičajenih tehnika slikanja ulja i akrila, Vi ste osmislili pokretnu sliku-pegle za potrebe “Gif festivala” u Subotici pre nekoliko godina. Kako su ovakve maštovite kompozicije prihvaćene od strane publike?
Đorđe: Prezadovoljan sam jer dobijam puno pozitivnih komentara. Na izožbama primjećujem da se publici sviđaju moji radovi. Uvjek se dugo zadrže kod moga rada i vidim zadovoljstvo u očima i osmjeh na licu. Često se više puta vrate na moju sliku.
Otvorili ste vrata svog “Art salona” . Svake srede u mesecu organizujete “Druženje sa umetnikom”, gde predstavljate svoja dela ljubiteljima slikarstva i zainteresovanim kolegama. Kako se Vi osećate na tim susretima? Da li razmenjujete umetničke ideje među sobom?
Đorđe: Kako je korona sve zaustavila ali moj rad je nastavio da se umnožava. Proistekli su i novi motivi na slikama prikazujuci ovaj nepoželjni virus. Zato je veliko osvježenje predstavljalo otvaranje mog Art salona. Susret sa umjetnicima, kolegama i drugovima me ispune srećom,jer mi nedostaju odlasci na izložbe.
Sve pohvale za Vaš gest darivanja svoje slike Crnogorskom društvu za borbu protiv raka. Takođe ste bili učesnik Regionalne kolonije osoba sa i bez invaliditeta u Bijeljini.
Đorđe: Umjetnost povezuje sve ljude i briše barijere i granice!
Foto: Lična arhiva
Autor: Milica Živković
