DEJAN PEJOVIĆ PEJA – VAMPIR U FAMILIJI

Autor Uklonimo barijere

 

Uklonimo Barijere

 

Dejan Pejović Peja rodjen 1968 u Beogradu. Pevać, kompozitor i jedan od idejnih osnivača Vampira i Familije, Dibidus i benda Peja i zmajevo gnezdo. Komponovao je muziku za filmove, serije, pozorišta i reklame.

Beograd, odrastanje 70-ih iz vaše perspektive.  Beograd 70-ih i Beograd danas su dve potpuno različite priče u svakom smislu. Od glavnog grada Jugoslavije do glavnog grada Srbije promenilo se mnogo toga. Ušli smo iz veka u vek , a živeći u jednom istom mestu promenili smo četiri države. Jedan sistem je zamenjen drugim gotovo u svakom smislu. I koliko god promene bile nešto što je normalno i prirodno, lično nisam zadovoljan načinom na koji se menja konkretno Beograd. To međutim otvara neka druga pitanja i neke teže teme o kojima sada ne bih, jer mislim da je puno toga jasno i nažalost tiče se politike.  21 vek je generalno nehuman i pun je nelogičnosti i potpuno poremećenog sisteme vrednosti. Današnje vreme nam je donelo napredak tehnologije čime je život zapravo u mnogome unazađen. Sve je drugačije. Ja pripadam analognoj generaciji koja je upala u digitalno vreme, a to su potpuno dva svemira.

Duh koji je Beograd imao nekad je neuporediv sa vremenom danas iz prostog razloga što danas pre svega treba da se zapitamo ima li duha uopšte i ako ga ima kakav je on.

Od kada potiče interesovanje za muziku i prva muzička iskustva?
Moje interesovanje za muziku je svakako krenulo najpre spontano i u najranijem detinjstvu. To su oni momenti kada su nas majke uspavljivale uspavankama za decu. Kada su nam roditelji puštali pesme za decu ili kada smo slušali upravo ono što su naši roditelji slušali. Kada smo na časovima muzičkog dolazili do malo ozbiljnijih saznanja itd.
Sa godinama je interesovanje raslo sve više i onda sam u nekom trenutku sam počeo da tragam i istražujem muziku.

Da li su po vama 50-te i 60-te godine inspirativne, što se tiče muzike i ostalih sfera?
50-e i 60-e godine svakako jesu muzički inspirativne. To je period u kome su se desile mnoge pionirske stvari, naročito kada je rokenrol u pitanju.
Tada je udaren temelj na kome se i dan danas svašta gradi. To se ne tiče samo muzike već i ostalih oblasti kulture.
Na kraju krajeva to je period u kome su nastali Bitlsi i Stonsi.
Zar to nije dovljno…

Vampiri su jedan od poslenjih ex Yu bendova koji su doživili popularnost stare države, veliki broj publike i sada već tiraže kojima se ni evropski muzičari ne bi stideli. Kako ste ostvarili takav uspeh?
Vampiri su moj prvi izlazak na veliku scenu. Moja prva ploča, moja prva pesma snimljena na nekoj plioči, moj prvi veliki koncert itd.
Recept za uspeh svakako ne postoji. Mi smo bili grupa ortaka koja se pre svega dobro zabavljala i ljudi su to negde prepoznali. Kad kažem zabavljali tu pre svega mislim na iskrenost, jer iza te zabave je stajao ogroman rad.
Naravno da je faktor sreće svakako bitan, ali i vreme u kome smo živeli je bilo potpuno drugačije od ovog danas. Tu pre svega mislim na stanje duha i sistem vrednosti.

Iskustvo sa Vampirima, ajmo malo više o tome.
Iskustvo koje sam stekao u Vampirima je svakako bilo dragoceno za dalji rad, jer nisam morao iznova da se upoznajem sa nekim stvarima koje se tiču velike scene. Osim toga savladao sam višeglasno pevanje koje nije baš jednostavna disciplina.

Odakle ti, duboki glasovi baritona, basa, imate li neko horsko, muzičko obrazovavanje ili je sve prirodni talenat
Moje pevanje nema nikakve veze sa muzičkim obrazovanjem, jer boja glasa svakako nije nešto što se uči, već nešto sa čime se rađaš. Ja sam samo morao da vidim kako ono što mi je dato kao dar, iskoristim na najbolji mogući način.

90-te i fuzija bivših članova Vampira, U škripcu, specifični muzički izraz i stil, pričajte nam o tome.
O fuziji prijatelja iz grupe U Škripcu i grupe Vampiri se manje više sve zna.
Na neki način i za to su „krivi” Vampiri, jer smo se sa Vasom, Lukom i Raletom upoznali upravo kada su Vampiri prvi put ušli u veliki studio da snimaju prvi album. Vasa i Luka su radili kao tonci u Studiju O kod Olivera Jovanovića koji nam je tada bio i producent. Vrlo brzo smo se prepoznali i počeli da se intezivno družimo.
Rezultat te ljubavi je grupa Famiija.
A, što se muzičkog izraza i stila tiče, to je gotovo nemoguće definisati jer smo mi po tom pitanju bili potpuno oslobođeni stega i pravila pa je rezultata zato i bio takav kakav je bio. Sve su te pesme stilski različite, ali su zajedno činile celinu koja je dobro funkcionisala.

Uklonimo Barijere

Foto:Lična arhiva

Kako je nastala Pejina priča sa bendom Dibidus?
Nakon što je Familija prestala sa radom najpre sam imao potrebu da se dobro odmorim od svega. Generalno ’90-e su bile jako turbulentne u svakom smislu. Čak sam mislio da se više nikada neću vratiti muzici i svim tim stresovima koji su u našem poslu vazda prisutni, ali ’90-ih posebno. Međutim očigledno je istina da kad tako nešto uđe u čoveka to teško nestane zauvek.
Priča sa Dibidusima je već period kada pop rok kultura kod nas prestaje da ima tretman kakv je imala. Imam utisak da je sve to nakon famoznog 5-og oktobra svesno gurnuto u drugi plan.
Tu opet dolazimo do poremećenog sistema vrednosti koji je svesno serviran i koji je u službi zaglupljivanja naroda. Definitivno živimo u vremenu pogrešnih idola.
Dibidusi su bili moja potreba da nastavim sa radom, ali realno sa mnogo toga kada je taj bend u pitanju, nisam zadovoljan. Ljudski faktor je u bendu logično uvek najbitniji. Biti na istim talasnim dužinama sa kolegama, biti sa njima pre svega prijatelj uz uzajamno poštovanje, biti posvećen bendu, a ne bendovima itd…
Pitanje je dakle da li smo mi ikada bili bend u pravom smislu te reči i prosto to je tako. Ne zameram u principu nikome ništa, jer uvek polazim od sebe i naravno da tako i dolazim do zaključka da me niko ni na šta nije terao.
Dakle Dibidusi su priča kojom sam samo delimično zadovoljan.

Oprobali ste se u manjim ulogama i na filmu, kakav je utisak?
Meni je kamera i sve to ispred kamere oduvek bilo zanimljivo. Eto, sada bi opet mogli da se vratimo na prvo pitanje i priču o Beogradu 70-ih.
Moje prvo pojavljivanje pred kamerama je bilo 76-e godine u emisiji koju je radio Lane Gutović i koja se zvala Lepeza. Negde u tom periodu je u mojoj osnovnoj školi snimana i serija Babino unuče, tako da sam i tu prošao kroz neke kadrove.
Ipak mi klinci smo se tada najviše radovali privilegiji da se u našem kraju, dakle na Čuburi, snimaju scene za tv seriju Otpisani. Pa zamislite tu sreću da uživo gledate šta rade Prle, Tihi i ekipa.
Istina je da sam se kasnije pojavljivao na ovaj ili onaj način u nekim filmovima i serijama, ali to je bilo sitno i zaista zanemarljivo, ali lepo iskustvo.

Uklonimo Barijere

Foto: Lična arhiva

Pisali ste muziku za pretstave, serije, pozorišta, reklame, otkud inspiracija za sve?
Primenjena muzika je nešto što zaista volim da radim. Generalno volim izazove, a primenjena muzika me sama po sebi inspiriše jer mi daje slobodu da radim nešto drugačije nego što je rad u bendu.
Svakako je privilegija kada među prvima imaš priliku da pogledaš neki film ili pozorišnu predstavu za koje treba da radiš muziku.

Može se reći da ste multitalentovana osoba. Pozajmljivali ste glas u crtanim filmovima, bili narator i radili muziku za decu, kako ste sve postigli?
Posebno se radujem kad radim za decu. Na primer jako sam se radovao radeći pet sezona songove za emisiju Fazoni i fore. Nažalost ni te emisije više nema, kao ni mnogih za koje smatram da su bile jako korisne i kvalitetne za razvoj dece.
Sinhronizacija crtanih filmova je takođe bila prisutna u jednom delu mog života i moram priznati da to nije ni malo lak posao, naročito ako dobiješ zadatak da pokriješ više uloga. Samim tim treba da se menja boja glasa, karakter uloge itd. Svedok sam situacija gde su profesionalni glumci na kastinzima odustajali jer im je bilo teško i komplikovano. Nikada nije teško postići nešto, ako to nešto voliš da radiš. Zato se uvek trudim da radim ono što volim i onda je manje više sve kako treba.

Gde se Peja najkomotnije oseća                  Mislim da se svaki čovek najkomotnije oseća upravo kada radi ono što voli i kada od toga može da živi.  Nažalost vreme u kome živimo je prilično nemilosrdno, pa se nekad dođe u situaciju da se rade i stvari koje ti ne prijaju. Prosto to je tako.

Dakle najkomotniji si kada radiš ono što voliš i kada si u prilici da od toga živiš. Takav je slučaj i sa mnom.
Nažalost toga ima sve manje.

Da li je u bliskoj budućnosti moguć novi bend ili neki solo rad i šta nas sve čeka?
Šta će biti u bliskoj budućnosti pokazaće vreme.
Ne razmišljam o novom bendu u ovom trenutku, ali iskustvo kaže nikad ne reci nikad…

Autor: Gojko Agatonović

 

Povezane objave