Cipele koje žuljaju

Autor Uklonimo barijere

Autorka: Milena Vidojković

Uklonimo Barijere

Foto: Greg Wolford, Pixabay.com

Slučajno ili namerno – mnoge osobe sa invaliditetom u ovom našem gradu su moji dobri prijatelji. Nekim čudom setim se da su osobe sa invaliditetom tek kada, kao novinar, krenem da pišem o njihovim poroblemima. Inače ih nikada ne doživljavam tako. Bilo da su osobe sa fizičkim ili mentalnim nedostacima. Prosto im nešto, što mi zdravi možemo a oni ne mogu, nedostaje. I tu je kraj razmišljanja o njihovim nedostacima. I počinje trenutak u kome razmišljam o njihovim teškoćama sa kojima putuju kroz život.

Lako je govoriti sa određenih pozicija šta sve treba uraditi za osobe sa invaliditetom, kako bismo im olakšali taj put. Jednostavno je i prosto razumevanje da treba srušiti fizičke barijere kako bi nesmetano mogli da se kreću po gradu. Nije teško filozofirati i suditi o tome kome je, a kome nije potreban personalni asistent. Sve je to lako, kada nisi u njihovoj koži. Jednako lako kao što u običnom životu, gledajući sa strane, prosuđuješ kome šta treba ili ne treba, pa po sopstvenim kriterijumima doneseš odluku o potrebama drugog. I misliš da si mnogo učinio, i smatraš da si izvršio svoj zadatak.

Da bi osobe sa invaliditetom razumeo i u potpunosti shvatio njihove potrebe, važno je da si u njihovoj koži, da na trenutak „obuješ njihove cipele“. Kada to učiniš, shvatiš da te cipele mnogo žuljaju i da u njima nećeš moći ni par koraka da napraviš. Shvatiš da ti je teško i u rođenoj kući, a kamoli kada prekoračiš njen prag. I suočen si sa činjenicom da mnogo toga ne možeš, a i ako možeš mora da se „napneš“ i nadčovečanskim naporom savladaš prpreku. A prepreka koliko voliš. Na svakom koraku.

Život osoba sa invaliditetom je višestruka borba na raznim poljima. Njihova borba sa bolešću koju nose, njihova borba sa milion prepreka koje su prinuđeni da savladaju, njihovo uporno nastojanje da budu jednaki sa ostalima i, u krajnjem, njihova tuga sa kojom se suočavaju kada ostanu sami i po milioniti put sebi postave pitanje “da li je ovo baš meni moralo da se desi?”

Žuljaju te cipele do krvi, a u njima mora da se korača. I ide napred. A kako bi drugačije, i može li drugačije?

Lično bih volela da ljudi, koji odlučuju o mnogim stvarima koje se tiču osoba sa invaliditetom, barem jedan dan uđu u njihove cipele. Pa da mi posle kažu kako im je bilo i šta im je potrebno. I koliko toga može, a koliko ne može. I šta sve zavisi od njih koji odlučuju, a šta od Boga, što bi se reklo. I da, kada cipele izuju, sutradan ne zaborave da su ih mnogo žuljale. I ne kažu „ćuti, nema ih više. Fala Bogu da sam zdrav i prav“.

Zašto sve ovo govorim? Zato što svako od nas koliko sutra može biti u tim cipelama. Zato što mnogi nisu rođeni kao invalidi. Zato što bismo mogli preko noći da dođemo u poziciju „zavisnika od drugog“. A onda ćemo pevati drugu pesmu od one koju danas pevamo. Samo što će nas malo ko čuti.

Pokušajmo zato svi, posebno oni od kojih zavise nečiji životi, da uđemo u kožu osoba sa invaliditetom. Samo tako možemo biti sigurni da smo savladali barijere. I samo tako oni neće biti drugačiji, već isti sa svima nama koji volimo život.

Povezane objave