Foto: Lična arhiva
Borislav (Boris) Leiner je jugoslovenski i hrvatski muzičar. Kao bubnjar svirao je u mnogim jugoslovenskim i hrvatskim grupama (Haustor, Azra, Vještice). Paralelno sa muzikom bavi se i vajarstvom i pisanjem
Gospodine Leiner, Vaša biografija je bogata, ali nekako kroz nju dominira – Boris Leiner, legendarni bubnjar. Što znači da je to ljubav od najmlađih dana?
Leiner – Naravno. Počeo sam svirati još u osnovnoj školi, bolje rečeno lupati po školskoj klupi. Prvi bend sam osnovao s klincima iz zgrade. Imao sam 12 godina. Nismo imali love za instrumente pa sam svirao na kutiji za cipele, a umjesto palica sam imao štrikaće igle koje sam ukrao majci.
Izabrao sam bubanj jer sam mislio da ga je najlakše svirati i da ću preko njega prečicom doći do cura. Ali, grdno sam se prevario. Trebalo je itekako vježbati. Tako da, bubanj je moja prva ljubav. Kiparstvo, crtanje, pisanje su došli kasnije.
Upravo bubnjevi su Vas odveli, ni manje ni više, negodonajvećeginajpopularnijegbendauHrvatskoj, doAzre. Azra je, takođe, na neki način obeležila Vaš život.
Leiner – Da, točno. Došao sam u Zagreb iz Čakovca 1976. kad se počela formirati novovalna scena. Čuo sam da Johnny traži bubnjara i basistu za svoj novi bend. Stanovali smo u susjednim zagrebačkim kvartovima – ja u Trnskom a Johnny u Sigetu. Dogovorili smo susret i već na tom prvom susretu smo uvježbali 16 pjesama, jer se Johnnyju žurilo da uhvati novovalni ritam. Ostalo je povijest.
Foto: Lična arhiva
Svejedno ste nastavili studije vajarstva. Otkud bubnjaru interesovanje za vajarstvo?
Leiner – Najprije sam postao bubnjar, a onda kipar. Upisao sam likovnu akademiju da bih izbjegao služenje vojnog roka. No pravi razlog je bila čuvena Azrina jugoslavenska turneja od 40 gradova. Tek puno godina kasnije, nakon odlaska iz Azre sam se ozbiljnije posvetio kiparstvu.
Zašto ste napustili Azru, kojoj se u svakom pogledu vraćate na neki naćin sve do današnjih dana?
Leiner – Došlo je do nesuglasica koje su tinjale duže vrijeme. Sve je kulminiralo žestokom svađom i tada me je Johnny izbacio iz Azre. To sam opisao i u svojoj autobiografiji.
Pored svih drugih sjajnih grupa u kojima sam svirao, ipak me je Azra najbitnije obilježila, pa joj se zbog toga najviše i vraćam.
A i pjesme su i dan-danas sjajne i aktualne. Položile su najteži ispit – ispit vremena. Dokaz za to su i mlade generacije koje i dalje aktivno slušaju Azru.
Foto: Lična arhiva
Nakon više od 4 decenije bavljenja muzikom, napisali ste i autobiografsku knjigu „Sve bio je ritam“. Jeste li to u poznim godinama otkrili neke skrivene potencijale u sebi?
Leiner – Priče iz knjige su se godinama taložile u mojoj memoriji. Tu i tamo bi poneku prigodno ispričao u ponekom društvu. Nisam imao hrabrosti ni inspiracije da ih zapišem sve dok me moja draga Jasminka nije na to nagovorila. Kad sam konačno počeo pisati, nevjerojatno s kojom lakoćom sam ih nizao, budući da sam do tada napisao samo dva pisma iz vojske – majci i djevojci.
Kažu kritičari da je to specifična knjiga, impulsivna i puna iz duše napisanih priča.
Leiner – Knjiga je autentična i iskrena. Štedio sam manje sebe nego druge. Kroz pedesetak priča i pričica opisujem vrhunce svoje muzičke karijere. Pisana je “uz dlaku”, bez zadrške. Onako kako smo živjeli i svirali, tako sam je i napisao: sex, drugs, rock n roll.
Početkom ove godine pozvali ste fanove da svi zajedno napišete knjigu o neponovljivoj grupi „Azra“. Izgleda gospodine Leiner da – prva ljubav zaborava nema.
Leiner – Mala ispravka: knjigu u pripremi pišu isključivo Azrini fanovi iz cijele regije. Ja skupljam njihove priče. Nakon puno knjiga napisanih o Azri, moja Jasminka i ja smo došli na ideju da je vrijeme da fanovi, ljudi koji su nas slušali, živjeli našu muziku, hrabrili napišu svoje priče s druge strane bine. Znate, jedno je rakurs kritičara ili nas iz benda, a sasvim drugo je nečiji doživljaj iz mase ili prvog reda. Ovo je hommage i zahvala našim vjernim fanovima – i starim i novim.
Foto: Lična arhiva
Pošto se sve vrti oko rokenrola, kako ga vidite danas? Ima li ga, mislim na istinski rokenrol kakav se nekada svirao?
Leiner – Takvog rocka kao što je nekad bio i kod nas i u svijetu ima samo u ostacima. Po meni istinskog, pravog rocka više nema. Nekako je podmladak ziheraški i komodan. Dosta muzike mi zvuči razvodnjeno i blijedo, bez karaktera. Imate sjajnih mladih muzičara, virtuoza u tehničkom smislu, ali fali istinskih, karizmatičnih autora. Možda jedino talijanska grupa Maneskin po energiji i izvođačkoj kvaliteti podsjeća na slavne dane.
Šta gospodin Boris Leiner namerava dalje? Da sam na Vašem mestu, ja bih se vratila u Čakovec, divan gradić u kojem se može živeti i naći mir?
Leiner – Trenutno sam pisac. No nije isključen moj povratak među činele u nekom sasvim novom elementu. Moj rodni Čakovec ima opuštenu i pomalo penzionersku notu, ali nisam još za povratak u provinciju.
Na kraju našeg razgovora ja bih još nešto pitala. Ovo je portal namenjen osobama sa invaliditetom i zove se „Uklonimo barijere“. Zanima me jeste li ikada razmišljali o ovim osobama, o kojima retko ko razmišlja uključujući i društvo, i na koji način?
Foto: Lična arhiva
Leiner – Svakako. Mislim da društvo u cjelini treba imati više sluha za osobe s invaliditetom. Osigurati im pristojne uvjete za život i rad. Među takvim osobama ima dosta nadarenih ljudi u mnogim područjima, a često zbog nedovljne brige i ekonomske i socijalne nisu u mogućnosti da se realiziraju. Nikad se ne zna- možda se i među njima krije neki novi Hendrix.
Autor: Gojko Agatonović
