Foto: Lična arhiva
Amir Misirlić je bosanskohercegovački novinar, publicista i pisac rodjen 1963. u Sarajevu, pasionirani je poznavaoc jugoslovenske scene i njen propagator.
Rodjeni ste u Sarajevu, a vezani za Vogošću, pričajte o tome.
Ne znam koliko ljudi izvan Sarajeva poznaju tu našu lokalnu geografiju, ali moram napomenuti da je Vogošća suštinski dio Sarajeva. U vrijeme mog odrastanja to je bilo industrijsko predgrađe, ali je onakvo kako obično zamišljate te industrijske dijelove. Fabrički kompleks je bio izmješten par kilometara od centra Vogošće, a sama Vogošća je bila puna zelenila. Kako je naselje raslo i razvijalo se uz fabriku (tu su se proizvodili oni TAS-ovi golfovi između ostalog) dešavalo se plansko naseljavanje iz svih krajeva Jugoslavije. To je imalo dvostruki efekat. Prvo, malo je bilo onih koji su se mogli nazvati starosjedioci pa su svi, manje – više, bili došljaci. A kada su svi došljaci onda nema tog diskriminatorskog odnosa prema onima koji nisu tu, tako da kažem, autohtoni. A Budući da smo se svi našli na novoj i nepoznatoj zemlji stvoren je snažan lokalpatriotski osjećaj kod stanovnika Vogošće. Tako da mnogi kao i ja, kažu da nisu iz Sarajeva, nego iz Vogošće. Vogošća je do te mjere integralni dio Sarajeva da smo se svi i rađali u sarajevskoj bolnici, pa tako i ja. Otuda to insistiranje na Vogošći kao domu. I danas kad nekome kažem odakle sam, pa ako taj neko zna gdje je to i koliko blizu i kaže, „pa to je dio Sarajeva“ ja se obično našalim i kažem „griješiš, Sarajevo je dio Vogošće“. Pretpostavljam da svaki veći grad ima tako neke dijelove sa izraženim vlastitim identitetom. I danas živim i radim u Vogošći i u vrijeme kada je uže gradsko jezgro Sarajeva postalo saobraćajna noćna mora sasvim mi odgovara taj moj život u predgrađu.
Foto: Lična arhiva
U vreme kada su svi hteli da budu muzičari, vi ste se opredelili za novinarstvo, odakle ta ljubav?
Moguće da je u mom slučaju to bilo, ono što bi se reklo „Next best thing“. Drugi izbor. Ako već ne mogu sam na scenu onda ću pisati o onima koji jesu na sceni. Mada, takvo objašnjenje i meni samom izgleda prilično klimavo. Više ima smisla u nekoj drugoj sferi života. Ja sam, naime htio biti sportski novinar. To je bio moj prvi izbor. A kako me je Bog uskratio za onu elementarnu spretnost neophodnu u sportu moje bavljenje sportom se ograničilo na šah i streljaštvo. U ovom drugom čak nisam ni bio loš, ali nikad nisam imao neophodnu disciplinu. Kao takmičar baš i ne možete iz kafane na neko ozbiljno takmičenje, a u redakciju se i moglo. Zapravo, kad malo razmislim, i novinarstvo je bilo neki drugi izbor. Kao dječak „gutao“ sam knjige i maštao o tome da postanem pisac. Od malih nogu pisao sam neke pjesme (hvala nebesima da ništa od toga nisam sačuvao) i maštao o tome kako ću i ja jednog dana da nosim bradu, zakrpe na laktovima sakoa i pušim lulu. Kako sam tada zamišljao da izgledaju pisci. Preko novinarstva, gdje sam ispekao zanat igranja riječima, na kraju sam i stigao do nekog statusa pisca, pa čak i postao član Društva pisaca u Bosni i Hercegovini. Ali ni od brade, ni od lule, ni od zakrpa, na kraju nije bilo ništa.
Foto: Lična arhiva
Da li se još neko u porodici bavi umetnošću?
Koliko god pokušavao da se sjetim, ne ide mi. Moj otac je lijepo pjevao i to je jedina familijarna poveznica sa bilo kojom vrstom umjetnosti, barem koliko ja znam. Moj brat Adis povremeno napiše neku zanimljivu pjesmu, ima talenat za slaganje riječi, ali mu nedostaje elementarna samodisciplina da bi nešto ozbiljno napravio. Ali ako i nisam naslijedio taj umjetnički gen, proslijedio sam ga dalje. Moj sin Arnej je već izgradio sebi ime u svijetu vizuelne umjetnosti. Fotografija, video, film… Radio je neke muzičke spotove koje ste sigurno gledali (Dino Merlin, Zdravko Čolić, Nina Badrić, Jala i Buba…) i neke reklame koje sigurno niste mogli izbjeći. Režirao je zanimljiv dokumentarac o Dini Merlinu, a mislim da se polako priprema i da se okuša u realizaciji prvog dugometražnog igranog filma. I uz to i sam ima spremnu zbirku poezije. Što bi rekao Balašević „da l’ da strepim, il’ da stremim/ da to breme posebnosti i na tebe nakalemim/ako već nije kasno“. Izgleda da je već kasno da se razmišlja o tome, ali moram priznati da sam opasno ponosan na to što radi.
Počeli ste 1986. u Oslobodjenju i prvim intervjuom sa velikim Borom Djordjevićem, kakav je utisak ostavio Bora na vas i da li je bilo treme?
Nisam mogao spavati pred taj intervju. Nisam vjerovao da ću sjediti licem u lice sa čovjekom čije su pjesme artikulisale moja osjećanja sa jedne strane. Sa druge je to činio Balašević, a sa treće Štulić. Pojma nemam šta sam ga sve pitao i šta je on sve odgovarao, ali sumnjam da je to za njega bio toliko poseban intervju kao za mene. On se već nadavao intervjua raznim novinarima i novinarčićima do tada. Samo je meni to bila prvina. Ono kako ga se ja sjećam djelovao mi je prilično nezainteresovano za cijelu tu našu priču i odgovore je davao, čini mi se, vozeći na auto – pilotu. Kasnije smo imali još neke intervjue i tada je već bilo opuštenije i drugačije. Prepoznavali smo jedan drugog i, rekao bih i uvažavali. Žao mi je što je Bora kasnije, svojim javnim djelovanjem, bacio popriličnu sjenku na taj svoj grandiozni umjetnički, prije svega pjesnički opus. Zato sam povodom njegove smrti i napisao da „žalim što ne mogu da ga žalim onako kako bih ga žalio 1983.godine, na primjer“.
Foto: Lična arhiva
Kako je dalje tekla novinarska karijera?
Moram priznati da sam imao sreće. I sa tim prvim intervjuom gdje sam skrenuo pažnju na sebe i dobio priliku da dalje radim baš to. Već te 1986.godine „suočavam“ se sa velikanima poput Balaševića, Bregovića, Davorina Popovića, Bajage kao i sa čitavom plejadom meni generacijskih bližih sjajnih stvaraoca i bendova. Tu su bili „Crvena jabuka“ (koju sam sam predložio za prvi intervju), „Merlin“, „Hari Mata Hari“ „Bolero“, „Alisa“, „Laboratorija zvuka“, Zlatan Fazlić Fazla… Prostor mi se otvorio jer je ugledni kolega Ognjen Tvrtković, tada najznačajniji i najpoznatiji rock kritičar iz Bosne i Hercegovine imao neke drugačije, vlastite prioritete i ja sam, nekako po ključu, uletio i u jugoslovensku šemu. Počeo sam pisati za „Rock“. Već u novogodišnjem programu pred novu 1987.godinu u JRT šemi našao sam se, u jednoj specijalizovanoj emisiji, u društvu onih najvećih kao što su Dražen vrdoljak, Darko Glavan, Petar Popović, Petar Janjatović, Dragan Kremer, Dušan Vesić… sa Vesićem sam dijelio hotelsku sobu, ali nikad nismo pronašli tu zajedničku frekvenciju na nekom ličnom nivou. Ali jesam nekako kliknuo sa Janjatovićem i dan danas se družimo kada se ukaže prilika za to. Krajem osamdesetih odvažio sam se da iskoračim i u druge medije, pa sam imao redovnu sedmičnu emisiju na Prvom programu Radio Sarajeva. Ta „Tip Top lista“ je čak bila, u jednom trenutku, treća najslušanija emisija Radio Sarajeva. I to u vrijeme kada je vladao neprikosnoveni „Đerdan“. „Oslobođenje“ je, ipak ostalo moja matična kuća sve do 1998.godine kada sam dobio ponudu da preuzmem lokalnu radio televiziju u Vogošći. Sa njima sam već sarađivao, kako se tada govorilo, tezgario. Ali ne samo sa njima nego i sa mnogo drugih medija koji nisu bili direktna konkurencija mom „Oslobođenju“. Kako je to jednom lucidno primjetio moj prijatelj Nermin Butković „u novinarstvu je kao u braku. Radiš za staž i topli obrok, a snalaziš se strane“. Uglavnom, dogovor je bio da samo privremeno preuzmem RTV Vogošća koja je bila obezglavljena nakon iznenadne i prerane smrti prvog direktora Ševala Ganijuna. Međutim, tamo sam ostao sve do 2006.godine kada sam osjetio da sam već u godinama kada sve teže podnosim pritisak tog posla i shvatio da je vrijeme da potražim nešto mirnije. Ispalo je da je to mirnije lokalna administracija. Prvo sam došao na mjesto savjetnika opštinskog načelnika, a nakon toga sam došao na mjesto opštinskog portparola. To mi je i danas ono osnovno zanimanje. Nikada, međutim, nisam pokidao sve veze sa novinarstvom. Uvijek sam za nekoga pisao i vodio emisije. Bilo da su to „Dani“, „Politika“, Radio GBG u Geteborgu, Radio Dobre vibracije u Kopenhagenu, Radio Ba u Sarajevu… Odvažio sam se i da pišem neke knjige. „Prvi BH pop rock leksikon“ objavio sam 2004.godine. Već naredne 2005.godine, sjećam se dobro, 18.04. u Sarajevu je „Bijelo dugme“ najavilo da će održati ona tri povratnička koncerta. Nakon te press konferencije prišao mi je Enver Čaušević, tada urednik i vlasnik časopisa „Valter“ i pitao da li mogu do juna završiti knjigu o „Dugmetu“ kako bi se prodava na tim koncertima. Bio je to priličan izazov i završio sam. Mislim da je prva promocija knjige bila 10.06., a ja sam bio razočaran kvalitetom štampe te monografije. Enver me je ubjeđivao da je to samo sada za koncerte, a da će za dva mjeseca da se pojavi puno kvalitetnije izdanje na finom papiru i u tvrdom povezu. Nikada se nije pojavilo. Desilo se nešto čudno. Dva ili tri dana nakon toga (ne držite me za riječ koliko tačno) Enver Čaušević se udavio u Jadranskom moru. Pokušao sam dalje pregovarati sa ekipom koja je cijelu priču naslijedila, da bih rezignirano digao ruke od svega. Tako da nisam dobio ni dinara od prodaje moje, daleko najtiražnije, knjige. Ali to tako valjda mora biti u životu. Sam sam, zatim krenuo u projekat ambiciozno zamišljene knjige u tri toma pod nazovom „Soundtrack vremena“. Do sada su objavljena dva toma koja obuhvataju razvoj svjetske i domaće scene od 1955. do 1989.godine. Taj treći i nemam neku naročitu želju da napišem. Međutim, po izlasku prvog toma pijemo kafu u našem porodičnom domu i moj sin (koji tada ima nekih 17 godina) kaže mi da ja nisam pisac. Da sam ja istoriograf. Kaže „Amire, napiši roman, pa ćeš biti pisac“. I ja, ponukan time. napišem i objavim, jedan, pa drugi, pa treći, pa četvrti roman. I sada sam, valjda, i pisac.
Najdraži i najteži intervju?
Bez ikakve sumnje najdraži mi je onaj prvi sa Balaševićem iz maja 1986.godine. A bio je, na izvjestan način, i najteži. Balašević je u sarajevskom Domu mladih imao tada zakazana dva mala koncerta. Mala po broju posjetilaca i broju muzičara na bini, a po svemu drugom velika. Bili su to koncerti za „sjedeću“ publiku i moglo je biti na oba koncerta po 300 – 400 ljudi. Sjajna atmosfera za njegove pjesme. Na sceni on, Dujin za klavirom i, mislim, Elvis Stanić sa gitarom. Pred prvi koncert zakazo sam intervju u Holiday Innu gdje je spavao. Kada sam se pojavio već prvom rečenicom otkravio je atmosferu. Kaže on meni tada „kada si rekao Oslobođenje očekivao sam nekog sredovječnog i ćelavog tipa“. Ja sam tada imao 22 godine. Ali, sve to dođe na svoje. Moj Đole, da me sada vidiš. Nemaš pojma koliko si pogodio. Snimao sam taj intervju i, srećom, ponio sam tri prazne kasete od po sat vremena svaka. I sve tri sam ih ispunio. Nekako smo se baš pronašli, uprkos toj razlici u godinama. Na kraju je Olivera došla da nas opomene da kasni na tonsku probu. Dugo sam čuvao te kasete i bilo mi je žao da ih presnimim. Tokom rata sam morao napustiti našu podstanarsku garsonjeru i po povratku ništa od mog „prošlog“ života nije bilo sačuvano. Tako ni te kasete. Tako ni četiri fotografije kojih mi je i danas žao. Na jednoj sam sa Balaševićem, na drugoj sa Bregovićem, na trećoj sa Štulićem, a na četvrtoj sa Tomom Zdravkovićem. Možda te fotografije postoje negdje u arhivi „Oslobođenja“, ali ko bi sad kopao po tim starim arhivama. A zašto mi je to bio i najteži intervju? Pa zato što je razgovor od tri sata trebalo svesti na tri stupca teksta. Šteta što tada nije postojala forma podcasta. Uglavnom, napravio sam ja to i sjećam se da je naslov bio „Filozofija od tri minuta“. Pričao je kako je suština toga što radi da cijelu jednu filozofiju svede na pjesmu od tri minuta. I onda sam pomislio kad on može filozofiju u tri minuta, mogu i ja intervju na tri stupca.
Počeli ste pisati poeziju i tekstove za popularne muzičare, koje su vam pesme izašle u prvi plan i koje su vam baš drage?
Oduvijek sam ja čačkao neke stihove. U početku je to bila tek terapija kojom sam krpio polomljeno tinejdžersko srce, a vremenom sam pomislio da se na taj način može i nešto više i nešto drugačije reći. Tu i tamo bi se desilo da neke od tih pjesama već imaju takvu formu i ritmiku da su se lako mogle uklopiti u neku melodiju. Nažalost, ja nisam bio kapacitiran da odradim i taj dio posla i nekome ponudim potpuno završenu pjesmu, s amuzikom i tekstom. Zato sam bio prinuđen da idem zaobilaznim putem. Dao bih tekst nekome za koga sam znao da pravi lijepe melodije. Međutim, svi koji su to ikada radili znaju da je to teži put. Uglavnom se rade tekstovi na muziku, a ne obratno. I zato su se te otpjevane pjesme dešavale sporo i sporadično. Na kraju ih se nakupilo nekih četrdesetak i lijepo me iznenadi agencija za zaštitu autorskih prava kada mi dva puta godišnje uplati tantijeme na ime emitovanja tih pjesama. Nije to nikakvo bogatstvo, ali nije ni zanemarljivo. Ipak, moram priznati da mi nisu najdraže one koje mi donose najviše novca. U prvi plan jesu izašle pjesme kao što su „Sve će ovo zvat se lani“ i „Sve ću ovo ja da platim“ rađene za Halida Muslimovića, pa „Ludili su svi za tobom“ koju je otpjevao Nino Rešić, ali meni su najdraže „Došao sam u najbolje dane“ koju je ukomponovao i otpjevao Brano Likić (nekadašnji vođa grupe „Rezonansa“) i „Sve su to samo žene u stvari“ koju su izveli Tifa i Esso Beštija. U posljednje vrijeme ohrabrio sam se da sam govorim svoje pjesme i u saradnji sa svojim dragim prijateljem Asmirom Spahićem, koji je nekada radio sa grupama „Nemoguće vruće“ i „Ritam srca“, a kasnije pisao pjesme za „Crvenu jabuku“. Ove godine smo nastupili (uz još jednog druga Slavena Janića) na festivalu kantautora „Kantarion“ u Trebinju. I to sa pjesmom koju smo taj dan prvi put probali.
Na You Tube kanalu Balkast ste pokrenuli niz jako popularnih intervjua pod nazivom ’’Soundtrack vremena’’ koji su došli do velikog broja pratioca na ovim našim prostorima, kako ste došli na tu ideju?
Nije to ni bila moja ideja. Budući da je suvlasnik platforme Balkast.tv moj rođeni sin Arnej on me nagovorio da se „vratim na scenu“. Dosadilo mu je da njih, u kućnom krugu, maltretiram svim tim trivijama koje sam stalno pominjao govoreći o pjesmama, autorima i izvođačima i bukvalno me natjerao da krenem u tu avanturu. I, evo to traje već drugu godinu.
Koga je najteže bilo dovesti u Soundtrack vremena?
Od ovih koji su došli nikoga. Puno mi je značilo kada je Bebek u kameru rekao da je bilo dovoljno da vidi moje ime ispod poziva da gostuje pa da odmah krene za Sarajevo. Ima nekih s kojima mjesecima dogovaram to gostovanje, a stalno nam se nešto izmiče. Ima i onih (rijetkih doduše) koji su jasno rekli da ne žele da se medijski eksponiraju, onih koji su mi rekli da im nije interes da se pojave, a ponajviše onih za koje čekam da dođu do Sarajeva pa da to snimimo. Naravno, neću pominjati imena jer još nisam odustao ni od prvih, ni od drugih, ni od trećih, pa bolje da ih nekom nesmotrenom izjavom ne otjeram.
Imate 4 objavljena i 4 neobjavljena romana, ajmo bliže o tome.
Već sam malo nagovijestio zašto sam krenuo uopšte u avanturu pisanja romana. Ispostavilo se da je tu najvažnije imati dobru početnu ideju i još više samodisciplinu da se sve to privede kraju kako treba. Da se svakodnevno radi i ne čeka inspiracija. Prvi roman „Kupi mi kupine“ je izraz neke moje frustracije kao novinara koji se naslušao tokom karijere brojnih ispraznih i naučenih fraza od zvijezda i zvjezdica. A znao sam uvijek da to nije tako i da ne misle tako. E, u tom romanu, glavni lik, Miro Korać, polutalenat bolesne ambicije priča svoju priču. Roman je koncipiran kao intervju gdje je svako poglavlje odgovor na jedno od pitanja. Na početku poglavlja on daje onaj generički odgovor, bez ukusa i mirisa. A onda tokom poglavlja slijedi njegova iskrena priča o tome. Drugi roman je bio „Vrijeme žetve“ jedna SF distopija locirana u Sarajevo 2036.godine, u vrijeme kada bankari i zvanično vladaju svijetom i kada otkrivamo da oni nisu nikakva metaforička, nego stvarna čudovišta. Treći roman „Dedo“ je priča o mom djedu sa elementima faktografije, ali i fikcije, knjiga koja je imala ambiciju da pokaže da ne postoji ništa što bi se moglo nazvati „običan život“. Da svako od nas nosi roman u sebi. Posljednji objavljeni roman je „Noćas nema mjeseca punog iznad Bosne“ sa jasnom aluzijom na poznatu pjesmu „Bijelog dugmeta“. Svako poglavlje je napisano tako da može biti potka za neku od pjesama tog velikog benda. I tu sam ostavio malu zagonetku. Poglavlja se zovu po tim pjesmama, ali sam ostavio samo zvjezdice u naslovu gdje čitalac sam treba da otkrije o kojoj se pjesmi radi. U međuvremenu su nastala još tri romana i četvrti u fazi pisanja. Vidjećemo da li će biti objavljeni ili ne. Mislim da je i ovoliko već i previše od mene.
2022. ste čak objavili album S čime da rimujem ljubav?, da li ste spremni za još koji upliv u svet muzike?
Nikada nisam znao pjevati, a nisam baš bio zadovoljan načinom kako su nekad otpjevani moji stihovi. Takođe, mnogi su mi rekli da ja te stihove sasvim pristojno izgovaram i onda je iskrsla ideja da bih ja mogao sam snimiti te pjesme uz neku muzičku pratnju. Prvo sam pokušao sa pjesmom „Ako se ikad sa tebe skinem“, pa sa pjesmom „Privid sreće (Novogodišnja)“, da bi to izraslo u cijeli album sa 18 pjesama. Vidim po izvještajima od autorske agencije da se te pjesme tu i tamo na medijima čak i emituju. Znači, imalo je nekog smisla. Prošle, 2023.godine, ušao sam u jednu kombinaciju sa Asmirom Spahićem i sada smo duo, zovemo se Spaha i Amir i predstavili smo pjesmu „To što boli to se broji“. Ja sam uradio tekst, a on muziku. On pjeva, a ja izgovaram stihove. Napravili smo još nekoliko pjesama u sličnom maniru, a šta će od njih biti vidjećemo. U ovim godinama obojica smo ostali neokrznuti ambicijom i radimo to samo zato što nas veseli. Bez ikakvih posebnih očekivanja. Iako je pjesma završila i na top listama, dosta se emitovala, a ni publici, izgleda, nije bila mrska.
Da li postoji ioš neka sfera u kojoj se niste oprobali, a želeli ste?
Volio bih da se vratim pozorištu. Napisao sam jednu dramu i volio bih da je vidim postavljenu na sceni. A zašto povratak? Od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka pa do kraja osamdesetih bio sam član pozorišne grupe „Šarlatani“. Amaterske grupe koja je igrala širom tadašnje Jugoslavije. Imali smo uvijek pune premijere i nekoliko prvih repriza. Čujem da ovih dana izlazi i neka knjiga o nama, a pojavila se ideja i da se još jednom okupimo sa nekim novim tekstom i odigramo na svojoj nekadašnjoj sceni u Domu mladih u Sarajevu. Rasuti smo širom svijeta, ljudi smo u godinama i sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, pa je to dosta neizvjesno, ali nije nemoguće. Na kraju krajeva, kad može „Dugme“ da se okupi, što ne bi mogli mi? Takođe, već nekoliko godina imam spremnu jednu monodramu koja se direktno referiše na moj život i meni se čini da bi mogla biti zabavna. Međutim, dobio sam veto od strane ukućana da je ne smijem izvesti jer iznosim previše intimnih i ličnih detalja. E, to bih volio uraditi.
Šta sve možemo očekivati od Amira u bliskoj budućnosti?
Sada mi je prioritet da uopšte možemo Amira očekivati u bliskoj budućnosti. Ako ja uspijem da potrajem sigurno će mi opet neko ludilo pasti na pamet. Ili će me neko drugi nagovoriti na neko ludilo. A što da ne? Ljudi nas i pamte po onim ludim stvarima koje uradimo. Nikad po onim pametnim.
Autor: Gojko Agatonović
