Foto: Lična arhiva
Adi Mulahalilović je bh kompozitor, muzičar i producent rodjen u Sarajevu 1967, starijoj publici poznat kao nekadašnji klavijaturista i jedan od kompozitora grupe Hari Mata Hari
Život u Sarajevu i odrastanje sa bratom Edom u vreme detinjstva.
Edo i ja smo odrasli u blizini Vrela Bosne, na Ilidži. Naša mjesna zajednica Pejton je bila krajem 70tih proglašena najboljom u SFR Jugoslaviji. I to s razlogom! Mnogi se još sjećaju savršenih vrtova, mirisnih parkova sa cvijećem, potpuno nove infrastrukture, novih škola i sportskih terena. Uglavnom, imali smo prekrasno djetinjstvo. Pejton je u to vrijeme bio dom mnogim kreativnim ljudima, piscima, režiserima, muzičarima… Uglavnom, vrlo inspirativno mjesto.
Kako je muzika zakoračila u život Mulahalilovića?
Edo je bio čudo od djeteta. Klasičnu gitaru je počeo učiti od majstora Rudija Vrnoge sa 3 godine, pa je već u prvom razredu muzičke škole svirao vrlo zahtijevan koncert na klasičnoj gitari. I tako, otkad znam za sebe prati me taj zvuk klasične gitare, mada sam ja u školi učio klavir. U Pejtonu je tada živio izvrsni gitarist Vjeko Andree koji je prepoznao talenat i krenuo raditi sa Edom, te ga poveo na mini turneju po jugoslavenskim gitarskim takmičenjima gdje su osvojili mnoge nagrade. Mislim da je Andree tada Edi ukazao na majstore gitare kao Paco de Lucia, John McLaughlin i sl. a tako posredno i meni. Inače, ljubav za pravu muziku mogu ti prenijeti samo pravi majstori i entuzijasti.
Da li je bilo ozbiljnijih upliva u svet muzike pre benda Hari Mata Hari?
Mene je uvijek više zanimalo stvaranje muzike i rad u studiju nego biti u grupi i ići na turneje. Imao sam velikog uzora, producenta i kompozitora Dašu Babića koji mi je širom otvorio vrata svog privatnog muzičkog studija na Ilidži da radim šta god hoću i usput učim. Snimao sam sve i svašta. Edo je imao svoju grupu Baobab gdje je bio gitarist i pjevač, ali su onda odlučili da uzmu drugog pjevača i promijene ime u Hari Mata Hari. Na albumu “Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija” 1986. godine, ja sam participirao sa pjesmom “Ivana” ali nisam svirao s njima. Tek kasnije sam se pridružio i mislim da sam sa klavijaturama potpuno promijenio dotadašnji zvuk grupe. Snimili smo 4 albuma do 1991. godine i postali jedna od najpopularnijih grupa u SFR Jugoslaviji. I prije i poslije HMH sam bio i ostao studijski muzikant, kompozitor i producent.
Odakle saradnja sa skandinavskim umetnicima i članstvo u Gramex i Teosto društva autorskih prava finskih kompozitora?
Naši prijatelji Zoran Redžić (Bijelo Dugme) i njegov stariji brat Fadil (Indexi) su nas ustvari “povukli” u Finsku. Zoran je tražio od nas prava za pjesme “Ostavi suze za kraj”, “Sjeti se ljeta” i “Kad dođe oktobar” koje je htio snimiti za pjevačicu Lauru Voutilainen. Fadil nam je donio papire koje smo potpisali, a album se prodao u trostrukoj platinastoj nakladi za Warner Chappell/Unirecords. Kasnije nas je kompanija pozvala i ponudila ugovor. Edo i ja smo tako proveli nekoliko godina u Finskoj, zavoljeli te divne ljude i njihovu kulturu. I napravili smo nekoliko platinastih i zlatnih albuma sa finskim muzikantima.
1994. ste sa bratom Edom komponovali pesmu “Ostani kraj mene“ koja je pretstavljala BiH na Eurosongu u Dablinu, ‘ajmo malo o tom iskustvu.
Za nas u Sarajevu je to bilo jako teško vrijeme jer smo bili pod opsadom bez vode i struje, dok su granate padale svuda po gradu. Nikome se ne ponovilo. Naš prijatelj i snimatelj Neno Jeleč je negdje u zimu 1993/94. nekako uspio spojiti muzičku opremu na akumulator od kamiona i pjesmu sam napravio tako u našem kafiću pod svijećama umotan u deku. Onda je Edo na moju ideju i melodiju napisao prekrasni tekst “Ostani kraj mene” koji su otpjevali Alma i Dejan. Ponosan sam na to da smo u tako teškom trenutku za nas poslali u svijet poruku ljubavi i zajedništva. Aplauz u dvorani pred početak izvedbe je bio do tada neviđen, toliko jak i dug da Dejan nije čuo orkestar i promašio je prvu strofu pjesme. Bez obzira, plasirali smo se direktno u finale za iduću godinu. Dobra melodija je dobra melodija.
Radili ste muziku za pozorišta, kratke filmove, Nju ejdž, koja vas muzika najviše privlači?
Po meni, postoje samo dvije vrste muzike – dobra i loša. Volim dobru muziku, od narodne do heavy metal-a. Možda najviše slušam i radim akustičnu jer se tu najbolje čuje umijeće muziciranja, ali zbilja volim sve. I nastojim pisati dobru muziku, bez obzira koji je povod.
Foto: Lična arhiva
Trenutno živite u Kaliforniji, koliko je lakše ili teže raditi u USA?
U Americi se puno radi, mislim više nego bilo gdje u svijetu. Troškovi života su ogromni pa ljudi rade i više poslova da prežive. S druge strane, za originalne ideje i vlastiti business, nema bolje zemlje.
Svratite li u Sarajevo od kada živite vani i kako vam izgleda Sarajevo danas?
Imam sreću u životu da sam kući i u Los Angeles-u i u Sarajevu. Vrlo često sam u Sarajevu i zimi i ljeti, pa ne doživljam sebe kao nekoga ko živi vani. Sarajevo volim sa svim njegovim manama i vrlinamq. Svaki put kada putujem, pridruži mi se nekoliko prijatelja iz Kalifornije koji su znatiželjni da vide grad o kojem su toliko čuli. Svi su oduševljeni, a često i meni otvore oči pa onda i ja vidim grad očima turiste punim optimizma.
Nedavno je izašao album Muzikanti u sećanje na vašeg brata uz veliki broj muzičara sa raznih prostora, kako je nastala ta priča?
Nakon što nas je Edo napustio 2010. godine, punih 10 godina nisam odsvirao ni tona, niti sam davao pjesme pjevačima. Zapisivao sam doduše neke melodije i ideje, ali ništa dalje od toga. Onda mi je žena 2020. kupila klavir za rođendan i rekla mi da je krajnje vrijeme da nastavim raditi ono što sam radio cijeli život, da konačno malo zasviram i pišem muziku. Počeo sam tako ispočetka utrnulim prstima drage pjesme iz djetinjstva. Ubrzo je stigla pandemija i iznenada mi se stvorilo slobodno vrijeme. To sam iskoristio da završim neke stare pjesme koje smo Edo i ja započeli još ranih 90tih, i koje je on trebao otpjevati, ali nije bilo sreće. Htio sam da ne ostanu u ladici, da ipak budu zabilježene. Završio sam ih, dopisao neke nove i sve snimio onako starinski, potpuno akustično. Uradio sam to sa 30tak muzičara iz 20 zemalja svijeta od kojih je nekolicina vrhunskih koncert majstora velikih svjetskih filharmonija. Informacije o svima koji su svirali na albumu Muzikanti nalaze se na linku https://www.adimulahalilovic.com/musicians Album Muzikanti ima 11 pjesama i uključuje bonus track Poleti. Namjerno sam izdvojio pjesmu Poleti jer je to moja Novogodišnja čestitka, želja i poruka da umjesto tjeskobe i straha svi zajedno poletimo između pjesme i smijeha.
Foto: Lična arhiva
Šta je to nešto na šta ste najviše ponosni, što ste napisali?
Ponosan sam na Edin album “Jedna je pjesma cijelog života” koji sam isproducirao 1991. godine. Bilo je to u samo predvečerje rata, a album je bez promocije ipak nekako pronašao svoj put do slušalaca pa i dan danas nakon 30tak godina sa radija čujem “A šta ću ja kad tebe nema” i sl. Drag mi je album “Rakkauden Laulu” koji je otpjevao Isto Hiltunen. To je bio moj prvi platinasti album izvan SFR Jugoslavije. Nedavno sam slučajno na staroj kaseti pronašao i objavio originalni snimak pjesme “Ti si ruža” koju smo snimili 1995. godine sa Davorinom Popovićem. Ponosan sam na tu pjesmu i ne mogu prežaliti što su ratne okolnosti bile takve da nisam mogao snimiti veliki orkestar koji ta pjesma zaslužuje. Imao sam par godina ranije 1991. sličnu ariju “Rođena si samo za mene” sa grupom HMH koja mi je isto draga. Ali kada bih morao izabrati samo jednu, onda bi to bila pjesma “Amanet” sa albuma Muzikanti. Mislim da je to najkvalitetnija pjesma i poruka koju smo Edo i ja ikada zajedno napisali. https://youtu.be/d26_wCOyjFU?si=-0ZEOTdLl6oHdEh7
Šta možemo da očekujemo od Adija u bliskoj budućnosti?
Radim polako još jedan unplugged album koji planiram objaviti 2025. godine. U 2024. godini ću pustiti u eter par singlova kao najavu tog albuma.
