GRAFITI KAO UMETNIČKA DELA

Autor Uklonimo barijere
uklonimo barijere

Foto: Licna arhiva

Mladi niški umetnik Minja Jandrć NOKS postao je jedan od najpoznatijih  crtača grafita, ne samo u našem gradu, već i u Srbiji, pa i u svetu. On je jedini umetnik iz Srbije koji je pre nekoliko godina bio deo najvećeg svetskog festivala grafita, koji je održan u Ajndhovenu u Holandiji.

Minja je završio Srednju umetničku školu i počeo studije na Fakultetu umetnosti. Njegove ruke se razlikuju od drugih, jer je rođen sa skraćenim podlakticama, ali mu to nije prepreka da stvara umetnička dela kojima se mnogi dive i da živi sasvim normalnim životom, baveći se usput i plivanjem i stonim tenisom. A tetovaža mu je u poslednje vreme , takođe, jedna od važnih preokupacija.

I da ne zaboravimo – Minja je momak izuzetno vedrog duha i pozitivne energije, i ima nešto posebno u sebi što ga gura napred.

Minja, kada sam te upoznala pre više godina, nisam verovala da će tvoji grafiti opstati, i da ćeš uraditi sve ono što danas radiš.

– Pa evo 16-ta godina, i nikad nije stalo. Grafiti su nekako bili moja prva ljubav i nisam video razlo da prestanem. Par puta sam prekidao zbog dizajna, ali nisam odustajao.

Taj umetnički talenat je, dakle, čučao u tebi još pre 16 godina. Jesi li ga možda od nekoga nasledio?

– Jesam. Moj otac slika, stric crta stripove, tako da mu dođemo nekako kao umetnička porodica. Što se mene tiče, ja sam krenuo u tu priču još kao klinac. Sa drugarom sam crtao prvi zid. Lepo se sećam to je bio potporni, teniski zid u Niškoj banji. Mislim da je bilo 2006 godine, i mogu vam reći da je to očajno izgledalo. Mislim da nikad gore nešto u životu nisam video. Na grafitu je pisalo NOKS. Drugar i ja smo kupili prve sprejeve u Kalči i bili smo mnogo srećni, jer smo kupili i maske, i svu ostalu neophodnu opremu, misleći da je to dovoljno da budemo profesionalni crtači. Taj naš prvi zid ….pa ne mogu da vam opišem koliko je bio ružan. Ali, mi smo hteli da probamo . Tu su bili stari grafitaši, pa smo mi krali zanat. I tako je krenulo.

Tako je krenulo, ali se i nastavilo. Šta je bilo dalje?

– Ja nisam ušao u grafite da bih zaradio, tako da je bilo mnogo odricanja s moje strane, jer su sprejevi skupi. Ja sam se tokom čitave nedelje odricao užine u školi, ništa nisam jeo da bih skupio novac. Drugari jedu pice, burek, pljeskavice……a ja pitam može li jedan griz, kako bi mi ostao novac. Skupim do kraja nedelje, kupim materijal, i onda trk do zida da crtam

Kako biraš mesto gde ćeš da crtaš?

– Pa na početku smo crtali ispod mostova, jer smo bili sigurni da tu neće niko da nas dira ili prijavi. Onda smo prešli na napuštene kuće i fabrike, kuće u izgradnji…..dakle sva mesta za koja smo bili sigurni da možemo da crtamo bez dozvole.

A onda su usledili pozivi. Neki ljudi su primetili da je to dobro i lepo, da je to umetnost, pa su vas zvali.

– Da, radio sam dosta lokala, dečijih soba, i drugih objekata. Ljudi vremenom prepoznaju kvalitet i to postane posao. Ja sam prvih nekoliko godina sve radio iz ljubavi, i bez para. Onda su se pare same pojavile. Dogodilo nam se da nam je pre pet-šest godina na Duvaništu prišao stanar jedne zgrade i ponudio da plati da nacrtamo grafit na zidu. Tako je počelo.

uklonimo barijere

Foto: Licna arhiva

Sada već nije problem. U gradu niču grafiti na sve strane, čak se i traže.

– U početku je bilo predrasuda. Ljudi vide nešto novo, pa merkaju, preispituju, nekima se dopada, drugima ne. Sa pojavom većeg broja murala, ta vrsta umetnosti je postala prihvaćena. Što je dobro za nas i da iskažemo svoju kreativnost, ali i da zaradimo. Sada širom sveta postoje murali i grafiti, organizacije koje se time bave, festivali ………Priča sa grafitima raste.

A onaj dečko s početka priče, takođe, rastao i porastao, pa su njegovi grafiti svuda u gradu, državi, pa i u svetu.

– Pa da. Ovde najviše, ali i kada god sam išao negde napolje da obiđem drugare, ja sam crtao.U Makedoniji, Nemačkoj, Holandiji…..ostavio sam trag i u drugim zemljama.

Ono što sam ja primetila na tvojim grafitima je društvena angažovanost. Nije to prosto crtkaranje, što bi se reklo.

– Nekad ima i toga , ali sam više okrenut slobodnom stilu i crtam ono, što mi prvo padne na pamet. Ipak ja to crtanje gledam više kao opuštanje i relaksaciju, nego kao bavljenje nekim društvenim temama. Kad dođem pred zid, tu smo samo  zid i ja. I onda crtam rukovodeći se svojim mislima, osećanjima, onim što me je trenutno ponelo. Nekada je to i beg od stvarnosti, ne volim mnogo da zamaram mozak dok crtam.

Učestvovao si ti i na važnim festivalima.

– Da u Ajndhovenu u Holandiji, na festivalu gde je bilo 180 najpoznatijih svetskih crtača. Prelep događaj. Mesto napravljeno kao arena sa belim zidovima, i 180 crtača koji mogu na njima da daju mašti na volju. Ja sam dva puta bio pozvan da tamo idem. I  bio sam počastvovan.

Jel imaš ti kakve vajde od tog festivala.

– Pa, imam. Stekao sam mnogo prijatelja, upoznao puno ljudi . To je druženje crtača, nema takmičenja, i nema neke vajde osim one u kojoj stičeš nova iskustva i nova znanja. A i da je bilo takmičenje, ništa ne bih napravio, jer su tamo bili poznati ljudi iz te oblasti, od kojih ja mogu samo nešto da naučim, ne i da ih pobedim. Uostalom, grafiti i nisu stvoreni za takmičenja.

Šta su grafiti?

– Grafiti su više da se ljudi povezuju, da se druže, da upoznaju nove umetnike, da se razmenjuju iskustva, nauče nove tehnike. Nije fazon da ja tu dođem i takmičim se sa nekim umetnikom sa 20 do 30 godina rada iza sebe. Naravno, uvek postoji neki takmičarski duh, ali u smislu dokazivanja da vrediš u tom svetu. Lično grafite nikada nisam gledao kao takmičenje. Više kao priliku da upoznam nove umetnike i da sebe iskažem kao umetnika. Jednostavno – uživanje.

Ti si Minja jedna od retkih osoba koja je uživanje pretvorila u posao.

– Baš tako. Bavim se svim i svačim i tako zarađujem. Ali sve što radim, ja i volim.Već godinu i po dana bavim se i tetoviranjem. Grafite crtam oko 16 godina. Iskreno rečeno, kod nas  ne možete da se oslonite na grafite kao stalan posao. To mu dođe kao part time posao, horarni što bi se reklo. Više radim digitalni dizajn za neke igrice, za plakate, crtam tetovaže gde ima malo više posla. Malo odavde, malo odande- pa se živi.

U inostranstvu su grafiti cenjeni. Kod nas kada ljudi čuju koliko treba da plate, odustanu u startu pa urade tapetu  za daleko manje para. Prosto ljudi ne shvataju da je to originalno umetničko delo.

Jesi li razmišljao, možda, o tome da se otisneš u beli svet i tamo bolje zarađuješ?

– Razmišljao sam o tome da odem u Štutgart, i mogao sam. Ali eto, Niš je Niš, i nekako više volim da sam ovde sa svojima. I nekako su mi ljudi topliji, drugačiji. Možda bih otišao da zaradim neku kintu, da radim sa umetnicima u nekim studijima, da steknem iskustvo pa da se vratim, ali trajno nikako. Kažem vam, Niš je Niš.

Ni jednom rečju Minja ne spomenusmo tvoj problem, tvoj hendikep koji je u startu svega smetnja. A opet ti si je nadvladao, pobedivši i one koji su u prednosti u odnosu na tebe.

– Ja sam imao sreću da imam podršku svoje okoline – roditelja, prijatelja, okruženja. Tako da svoj hendikep nikada nisam video kao problem. Uvek su me bodrili u svemu što je trebalo, čak i u svakodnevnom životu, da savladam. Onda se nađe način i volja da se problem prevaziđe, o kojoj god vrsti hendikepa da se radi. Ja imam drugaricu Dejanu koja nema ruke. Crta nogama i vrhunski je umetnik. Kad nju pogledam, ja ustvari nemam problem. Jer, kad bi meni neko rekao da crtam nogama, kazao bih „aha, važi“. Ja, iskreno, i nemam neki problem. Recimo, da nemam šake, bilo bi grozno. Ovako ja funkcionišem, prilagođavam se situaciji i pronalazim način. Lično mislim da ljudi sa bilo kojom vrstom hendikepa ne smeju da odustaju, treba da pronađu nešto u čemu su dobri, i da to rade. Jer jedino tako mogu da budu ispunjeni i da budu okupirani onim što rade, a ne da razmišljaju o svom hendikepu i kukaju nad svojom sudbinom. Ja svoj problem nikada nisam video kao problem.

Što znači Minja da sve zavisi od čoveka i njegove unutrašnje snage. Meni se čini da si ti sam svoj problem učinio nevidljivim za okolinu.

– Sve je do čoveka. Bitno je da si radan, vredan, da se trudiš, da imaš čist obraz. Meni je to mnogo bitnije nego kakve su mi ruke . Moja unutrašnja snaga je moj karakter, i to me drži.

Ti sada imaš 28 godina. Jesi li zadovoljan onim što si do sada uradio?

– Da, i više nego zadovoljan. U umetnosti se uvek uči, ali onim što sam do sada uradio, ja sam zadovoljan. Ali neću da stanem, planiram još mnogo toga, i još mnogo više.

Mladima bih, generalno gledano, savetovao da se fokusiraju na ono što žele i vole da rade, da ne razmišljaju odmah o parama i vrhunskim uspesima. Trudite se i radite na sebi – uspeh neće izostati.

uklonimo barijere

Foto: Licna arhiva

Trudite se da radite na sebi, i sve će samo da dođe – obična je, ali snažna Minjina poruka. Pa ako je on mogao da postigne uspeh a da je na početku, kako reče, grozno crtao, ako je mogao da bude bolji od mnogih koji nemaju njegov hendikep, ako je od sebe napravio jednog od najboljih crtača grafita, šta mnoge mlade ljude sprečava da u bilo kojoj oblasti makar pokušaju da se dokažu. Mi vidimo Minju kao uspešnog crtača, ali njemu je bilo potrebno 16 godina da od momka koji loše crta, postane uspešan. Uspeh se ne postiže preko noći, nama se to samo tako čini.

Autor: Milena Vidojkovic

Povezane objave